Krštenje krvlju (II. dio)

U ovom broju nastojat ćemo prikazati učenje skolastika o krštenju krvlju. Skolastici, nastavljajući se na crkvene oce, smatraju krštenje krvlju drevnim i priznatim učenjem Crkve.

Sv. Toma Akvinski u svojoj Sumi teologije (III. dio, q. 66, art. 11) govoreći o ispovijesti vjere u „jedno krštenje za oproštenje grijeha“ objašnjava krštenje željom i krvlju na sljedeći način. „Druga dva krštenja uključena su u krštenje vodom, koje svoju djelotvornost crpi i iz Kristove muke i od Duha Svetoga. Stoga se jedinstvo krštenja ne uništava.“ Zatim nastavlja: „Sakrament je vrsta znaka. Druga dva, međutim, slična su krštenju vodom, ne po prirodi znaka, već po krsnom učinku. Stoga nisu sakramenti“.

Stoga, mučeništvo za Krista proizvodi učinak krštenja. Ne u naravi sakramenta, nego u njegovom učinku — opravdanju duše. To se može razložiti na sljedeći način: sakrament čine materija i forma, a u slučaju krštenja to su voda i riječi iz čega proizlazi da je krštenje znak, a učinak sakramenta krštenja je sljedeći: opravdanje, oproštenje grijeha, posinjenje. Nadalje, u mučeništvu krvlju, slijedi da mučeništvo ne daje sakrament, ali daje učinak — oproštenje grijeha i milost. Stoga, mučenik koji umre iz ljubavi prema Kristu, a nije bio kršten vodom — ipak se spašava. Drugi skolastici nam potvrđuju isto npr. Petar Lombardski († 1160) u svojim Sentencijama (lib. IV, dist. 4) tvrdi da mučeništvo ima učinak krštenja — pere sve grijehe, uključujući istočni te još ranije teološki formulira ono što su oci već tvrdili. Zatim, Duns Scotus († 1308) priznaje krštenje krvlju, ali naglašava da spasenje mučenika dolazi zbog savršene ljubavi prema Bogu — koja uključuje vjeru i kajanje. On stavlja naglasak je više na unutarnjoj dispoziciji, a ne na činu mučeništva kao takvog. Sv. Bonaventura († 1274) također u svom Breviloquiumu piše da krv može oprati dušu, govoreći da kad se netko prinese kao žrtva Bogu, iz ljubavi prema Kristu, to je krštenje krvlju.

Iz navedenoga možemo iznijeti sljedeće teološke zaključke iz skolastičke tradicije. Prvo, Bog u svojem djelovanju nije vezan sakramentima, ali mi jesmo jer: "Sacramenta sunt propter homines – Sakramenti su poradi ljudi". Drugo, krštenje krvlju je iznimka, a ne pravilo. Treće, ono nije sakrament, ali nije ni simbolično: ima stvaran učinak milosti. Četvrto, ne ostavlja sakramentalni karakter (ne „obilježava dušu“ kao voda), pa osoba nije podobna za ređenje, itd. Peto, vjera uz ljubav i mučeništvo su dostatni za spasenje tj. krštenje krvlju je opravdana i valjana zamjena za sakrament krštenja (krštenje vodom) u slučaju mučeništva, pod uvjetom da je osoba: umrla za Krista iz vjere i ljubavi te bez svoje krivnje nije primila sakrament. Time se ostvaruje opravdanje i spasenje, iako se ne podjeljuje sakramentalni karakter.