Krštenje željom

Foto: Viđenje stotnika Kornelija, Gerbrand van den Eeckhout (Nizozemska, 1621. – 1674.)

O ovom nizu nastojat ćemo detaljnije razraditi svaki aspekt sakramenta željom. Počet ćemo izlaganjem sakramenta krštenja.

Biblijski temelj krštenja željom

Obraćenje Kornelijeve kuće čini se kao slučaj krštenja željom u Svetom pismu. U ovom slučaju znamo da Kornelije i njegova kuća još nisu bili kršteni vodom (jer nakon tog iskustva Petar naređuje da odu primiti krštenje vodom; Djela 10:47-48). Dok su još bili u svom pretkrsnom stanju, čuli su navještaj evanđelja od Petra (10:34-43), a kako su odgovorili na njega, Duh Sveti sišao je na njih i omogućio im da govore drugim jezicima (10:44-46). To je Petru dokazalo da su prihvatljivi Bogu i da ne moraju postati Židovi kako bi postali kršćani.

Budući da je prijem Duha Svetoga jedno od blagoslova spasenja i povezan je s krštenjem, čini se da su oni zahvaljujući svom odgovoru na evanđelje stavljeni u stanje milosti i ispunjeni Duhom Svetim, iako još nisu primili krštenje vodom. Stoga bi se činilo da su spašeni krštenjem željom, a Bog im je dopustio sudjelovati u blagoslovima spasenja koji su obično povezani s krštenjem (Djela 2:38), čak i prije primanja sakramenta. Međutim, Petar brzo inzistira na tome da prime sakrament krštenja, koji je njihova želja za Kristom već inicirala.

Drugi mogući primjer krštenja željom jest razbojnik na križu. U njegovu slučaju znamo da nije bio kršten. Krist mu daje učinke krštenja i preporođenja bez polijevanja vodom.

Vjera u krštenje i početci kršćanstva

U Credu ispovijedamo: Vjerujem u jedno krštenje za oproštenje grijeha. Kako, dakle, onda pomiriti krštenje vodom i krštenje željom? Kršćani su također uvijek shvaćali da je nužnost krštenja vodom normativna, a ne apsolutna nužnost. Postoje iznimke od krštenja vodom: moguće je biti spašen „krštenjem krvi“ (mučeništvo za Krista) ili „krštenjem željom“ (tj. izričita ili čak implicitna želja za krštenjem). Sva tri krštenja zapravo su jedno jer, kako kaže aktualni Katekizam, sva ona donose plod krštenja, što je jedino važno jer tome smjera krštenje – preporođenju duše. Jedan su od primjera katekumeni Crkve. Katekumeni su osobe koje traže krštenje i ulazak u Katoličku Crkvu. Što se događa ako bi katekumeni, nažalost, preminuli prije svoga krštenja? Crkva je oduvijek vjerovala da je zbog njihove želje za krštenjem Bog već dao tu milost njihovim dušama. Stoga bi im bio priređen katolički sprovod, uz veliku nadu da su na putu prema nebu.

Ovo je nešto čega je Crkva uvijek bila svjesna. Na primjer, 256. godine Ciprijan iz Kartage izjavio je o katekumenima koji su podnijeli mučeništvo prije krštenja: Sigurno nisu lišeni sakramenta krštenja oni koji su kršteni najuzvišenijim i najvećim krštenjem krvlju, o kojem je Gospodin također rekao da ima 'krst s kojim treba biti kršten' (Luka 12:50) (Pisma 72 [73]:22).

Sv. Augustin  izjavljuje nam 395. godine: Postoje tri načina na koja se grijesi opraštaju: u krštenju, u molitvi i u većoj poniznosti pokajanja; ali Bog ne oprašta grijehe osim onima koji su kršteni (Propovijedi katekumenima o Vjerovanju 7:15), a 400. godine kaže: Ne oklijevam staviti katoličkog katekumena, gorućeg od božanske ljubavi, ispred krštenog heretika. Čak unutar same Katoličke Crkve stavljamo dobrog katekumena ispred zlog krštenog. Da mjesto krštenja ponekad nadoknađuje patnja, potkrijepljeno je značajnim argumentom koji isti blaženi Ciprijan iznosi iz okolnosti razbojnika, kojemu, iako nije bio kršten, rečeno je: 'Danas ćeš biti sa mnom u raju' [Lk 23:43]. Razmišljajući o tome iznova, nalazim da ne samo patnja zbog imena Kristova može nadoknaditi ono što nedostaje u pogledu krštenja, već i vjera i obraćenje srca [tj. krštenje željom] ako, možda, zbog okolnosti vremena, ne može se pribjeći proslavi otajstva krštenja (O krštenju, Protiv donatista 4:21-29). U svom kapitalnom djelu „O Božjoj državi“ 419. piše: Onima koji, premda nisu primili kupelj preporođenja, umiru zbog ispovijesti Krista — to im koristi isto koliko i da su bili oprani u svetoj kupelji krštenja. Jer onaj koji je rekao: 'Tko se ne rodi od vode i Duha, neće ući u kraljevstvo nebesko' [Iv 3:5], napravio je iznimku za njih u onoj drugoj izjavi u kojoj kaže ništa manje općenito: 'Tko me ispovijedi pred ljudima, i ja ću njega ispovjediti pred svojim Ocem, koji je na nebesima' [Mt 10:32] (O Božjoj državi 13:7).

U sljedećem broju donosimo govor sv. Tome Akvinskoga o krštenju željom te ono što nas Katekizam i Crkva uče po tom pitanju…