Krštenje željom (II. dio)

Anđeoski naučitelj o krštenju željom 

Ovo pitanje bilo je relevantno i u trinaestom stoljeću, a kao odgovor na pitanje može li čovjek biti spašen bez krštenja, sv. Toma Akvinski odgovorio je u svojoj Sumi Teologije, III, 68,3, usp. III, 66, 11-12: “Odgovaram da sakrament krštenja može nedostajati nekome na dva načina. Prvo, u stvarnost i u želji; kao što je slučaj s onima koji nisu ni kršteni ni žele biti kršteni; što jasno ukazuje na prezir prema sakramentu u odnosu na one koji imaju slobodnu volju. Posljedično, oni kojima nedostaje krštenje ne mogu dobiti spasenje; jer ni sakramentalno ni mentalno nisu uključeni u Krista, kroz kojeg jedino može biti ostvareno spasenje.

Drugo, sakrament krštenja može nedostajati nekome stvarno, ali ne i u želji; na primjer, kada čovjek želi biti kršten, ali zbog nesretnog slučaja, smrt ga preduhitri prije nego što primi krštenje. I takav čovjek može postići spasenje bez da je stvarno kršten, zbog svoje želje za krštenjem, koja je rezultat vjere koja djeluje kroz ljubav, kojom Bog, čija moć nije vezana uz vidljive sakramente, posvećuje čovjeka iznutra.

Stoga Ambrozije kaže o Valentinijanu, koji je umro kao katekumen, 'Izgubio sam onoga kojeg sam trebao preporoditi, ali on nije izgubio milost za koju je molio.'”

Koristeći termine klasične katoličke teologije, može se biti član Crkve željom (in voto), a ne u stvarnosti (in re). Također se koristi izraz pripadati Crkvi “dušom” ili “srcem” i pripadati “tijelom”. Isto tako, Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen Gentium, br. 14, govori tim terminima: “Ipak se ne spašava onaj koji, iako je član Crkve, ne ustraje u ljubavi te ostaje u krilu Crkve ‘tijelom’, ali ne ‘srcem’. Neka se sjete svi članovi Crkve da svoj odlični položaj nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; a ako njoj ne odgovaraju mišlju, riječju i djelom, ne samo da se neće spasiti nego će biti strože suđeni.”

Katekizam Katoličke Crkve o krštenju željom u kontinuitetu s Tridentskim saborom 

U Katekizmu, br. 1257-1260, Crkva radi sintezu nauka o krštenju. Tamo čitamo: “Sâm Gospodin tvrdi kako je krst nužan za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krst je nužan za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno i onih koji su imali mogućnost da zatraže taj sakrament.

Crkva ne pozna drugog sredstva osim krsta da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da ‘iz vode i Duha nanovo rađa’ sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima. […] Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu. ‘Budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu.’

Svaki čovjek koji, ne znajući za Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krsta, izričito poželjeli da budu kršteni.” Ovaj je nauk u potpunosti u kontinuitetu s prethodnim, iznesenim na Tridentskim saborom. U Dekretu  o opravdanju, na VI. sjednici, 13. I. 1547., u poglavlju 4 stoji: “Tim riječima [op.a. preporođenje] naznačava se opis opravdanja neopravdanih, kako bi iz onog stanja u kojem se čovjek rađa kao dijete prvog Adama, prešao u stanje milosti i ‘posinstva’ [Rim 8,15] Božjeg po drugom Adamu, Isusu Kristu našem Spasitelju; taj pak prijelaz poslije objave evanđelja nije moguć bez kupke preporođenja [kan. 5 o krštenju], ili želje za njom, kao što je napisano: ‘Ako se tko ne rodi iz vode i Duha ne može ući u kraljevstvo Božje.’ [Iv 3,5].” Zanimljivo je da su se u našim župama matice krštenih ranije nazivale i knjige preporođenih.

Zaključak o krštenju željom

„Kršćansko vjerovanje da je krštenje nužno za spasenje toliko je nepokolebljivo da je čak i Martin Luther pisao: ‘Krštenje nije ljudska igračka, već ga je ustanovio sam Bog. Štoviše, strogo je i ozbiljno zapovijeđeno da moramo biti kršteni ili nećemo biti spašeni.’ (Veliki katekizam 4:6).“

Ono što je realna poteškoća kod sakramenata željom jest da samo Bog zna stanje srca i duše te osobe. Budući da se Bog nije vezao na vidljiv način, kao kod primanja sakramenata koji su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, ne možemo imati izvanjsku sigurnost da je milost ili učinak sakramenta postignut. Zato to nije ni redovit ni siguran put spasenja.

U sljedećem broju govorit ćemo o krštenju krvlju.