Crtice iz Gorskog kotara
Kuharice manje zbori...
Sjećate li se zidnih krpa „kuharica“ bez kojih se nekada nije moglo?
Sredinom 20. st. u goranske su kuhinje stigle keramičke pločice, kojima su se oblagali zidovi na mjestima jače izloženim prljanju – nad štednjakom, stolom, umivaonikom... Dotad su takva mjesta goranske, a i druge hrvatske domaćice, pokrivale posebno izrađenim zidnim krpama, tzv. zidnjacima ili kuharicama, koje su između dva svjetska rata bile zadnji „krik modeˮ.
Što je dakle kuharica? To je četvrtast komad čvršćeg bijelog ili žućkastog platna, lijepo porubljen, s končanim 'zakačkama' na uglovima, čavlićima učvršćen na zid. Njezina je osnovna namjena bila čuvanje zidova od prskanja vodom ili mašću. Međutim, kuharice su brzo dobile i drugu, možda još važniju, namjenu. One su bile dobrodošlo mjesto kojim je domaćica pokazala svoje kvalitete. Jer bilo je važno vidjeti lijepo izvezenu, uvijek čistu i uštirkanu kuharicu na zidu kuhinje, u kojoj se mnogo boravilo jer je nekoć obnašala i funkciju blagovaonice odnosno dnevnog boravka.
Svako toliko netko se sjeti kuharica pa o njima priredi izložbu ili ih iskoristi za neki svoj projekt – čak i takav kojim se zalaže za ukidanje obiteljskog nasilja. I to je dobro, jer na kuharice iz djetinjstva svi smo „slabi“ pa ćemo i novu poruku, oblikovanu na poznat način, lakše primiti.
Zidnjaci su k nama u Hrvatsku stigli u 19. st. iz zapadne Europe pa su i njihove pisane poruke bile općenite. Međutim, i kao takve bile su zanimljive, nekoć mještanima, danas etnolozima koji ih čuvaju kao dio muzejskog postava i baštine određenog kraja. U Gorskom kotaru nije bilo seoske ni gradske kuće bez kuharice pa ih se ponešto još sačuvalo u ladicama i etno udrugama. U Lokvama su se čak donedavno održavale radionice izrade kuharica na kojima su starije žene učile mlađe, pa i djecu, kako se motivi prenose na platno i kako se veze. Tko bi rekao da će se žene u naše vrijeme opet zabavljati kuharicama kao nekoć, kad su djevojke i žene često kratile slobodno vrijeme vezom pa su se već u doti, odnosno mirazu udavače mogle naći kuharice, koje su jasno pokazivale je li nevjesta vješta vezilja ili joj igla baš i ne leži u ruci.
Većina se kuharica sastojala od dva dijela – vezene slike i teksta. Slika je zauzimala veći dio kuharice, a bila je vrlo jednostavna, stilizirana, pa se vezlo bodom „za iglom“ te bodom lančića ili križića po crti nacrtanoj olovkom ili otisnutoj pomoću indigo-papira na tkanini. Vezlo se plavim, crnim, crvenim ili zelenim koncem (jer drugih boja nije bilo), a tek kasnije koncem u boji, kako već koja slika traži. Natpisi su ispisivani „punjenim“ vezom. Predlošci ili već iscrtane tkanine mogli su se kupiti na sajmovima ili izvaditi iz „žurnalaˮ. Stoga se i motivi često ponavljaju.
Pred sam kraj „epohe kuharica“ odustalo se od natpisa pa su kuharice sadržavale samo prikaze kuhinje, cvijeća ili manjih domaćih životinja. U to su se vrijeme mogle kupiti i fordrukane, odnosno već otisnute gotove kuharice šarenih boja kakve u Gorskom kotaru nisu zaživjele.
Oko slike bio je izvezen tekst oponašajući krasopis. Radilo o jednoj duhovitoj rečenici čiji su se dijelovi rimovali i zato su se i lakše pamtili. Ti su brojni tekstovi zapravo način onodobne komunikacije, poput današnjih plakata, i iznimno su zanimljivi za rekonstruiranje nekadašnjih društvenih odnosa, čak i političkih prilika. Zato ćemo se ovdje prisjetiti nekih od njih i pokušati ih grupirati u cjeline.
Najviše se tekstova odnosi na same kućanice koje se savjetuje kako se trebaju ponašati i na što paziti u kuhinji: Domaćica blago je u kući. / Milina je kod nje u kuhinju ući. Ili Kuharice, milo moje, / Tebe hvali jelo tvoje. Slika prikazuje mladu, veselu ženu kako posluje u kuhinji ili radosno mužu poslužuje ručak. Osim što se vidi domaćica odjevena po modi – pred muža se izlazi samo u najboljem izdanju – zanimljivo je vidjeti kako su nekoć izgledale kuhinje.
Ima i tekstova namijenjenih djevojčicama i djevojkama, budućim kuharicama, a vidljiv je i položaj supruge, odnosno ekonomska ovisnost žene o muškarcu u patrijarhalnom društvu. Iz te je kategorije i vjerojatno najpoznatiji tekst, čest i u Gorskom kotaru: Kuharice, manje zbori / Da ti ručak ne izgori. No bilo je i ženskih prigovora muškarcima: Zašto gledaš sad u lonac / Kad mi nisi dao novac?
Veoma su česte bile i ljubavne poruke: Ja Te ljubim, ja Te volim, / Budi moja, ja Te molim. Tu su čak i one s ironičnim odmakom: Od ljubavi nismo siti. / Treba dobro jesti i piti!
Bilo je aforističnih, moralizatorskih pa i vjerskih natpisa i slika, gdje su najčešći motivi bili Djevica Marija, anđeli čuvari, Sveta obitelj, posljednja večera. A bilo je i čisto hedonističkih rečenica uz koje su se vezle i slike prigodnih, vinskih motiva.
Kuharice nad umivaonicima imale su, uz prigodne slike lavora, bokala, ogledala, zasebne tekstove, primjerice: Bistra voda, čisti dom / Najdraži su srcu mom. Takva se kuharica stavljala na zid iznad mjesta gdje su se ukućani prali.
Vezene kuharice, ručnici i zidne torbice za češljeve, četke ili šibice zauvijek su otišli u povijest, ali nismo ih zaboravili. Kuharice su ostale zanimljiv dio naše baštine pa se danas o njima pišu knjige i znanstveni radovi.
