Iz povijesne riznice
Lazaret sv. Karla Boromejskog u Rijeci
Od starog riječkog Lazareta sv. Karla Boromejskog, osim južnog ulaznog portala u Krešimirovoj ulici, ostalo je sačuvano do danas i nekoliko lučkih skladišnih zgrada koje koriste riječki vatrogasci te medicinske ustanove. Na portalu je uklesan natpis prema kojem je car Karlo VI. “pobožan, sretan, uzvišen da se javno zdravlje ne narušava pomorskom trgovinom” te je “za čišćenje putnika i roba ovo zdanje vlastitim novcem podigao”.
Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1724. godine riječki Lazaret sv. Karla Boromejskog. U sklopu Lazareta postojala je i kapela posvećena sv. Karlu s glavnim i pobočnim oltarom, izgrađena 1726. godine.
Položaj prostora za karantenu odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdijevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać, riječku Slobodnu luku. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogao prihvatiti veće brodove, bilo je određeno da se karantena za pomorce, putnike i brodski teret uredi u uvali Martinšćica 1833. godine pod zaštitom sv. Franje, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.
Izbrisana imena svetaca
Lazareti su nazvani prema siromahu Lazaru koji je pred vratima čekao da se najede ostataka s bogataševa stola. Dok je Lazar tako ležao u nemoći, gladan i uzaludno proseći pred vratima škrtog bogataša dolazili su psi i lizali mu čireve. Po ovome Lazaru, kojega spominje Evanđelje po Luki, nazvan je red sv. Lazara od Jeruzalema, osnovan u 12. stoljeću. Red je osnivao lazaretske hospicije, a povezuje se i s prvim karantenama u kojima su se na određeno vrijeme izolirale osobe kako bi se spriječilo širenje zaraza.
Od nekadašnjeg Lazareta sv. Karla Boromejskog ostao je sačuvan južni barokni portal na kojem je uklesan natpis prema kojem je car Karlo VI. “pobožan, sretan, uzvišen da se javno zdravlje ne narušava pomorskom trgovinom” te je “za čišćenje putnika i roba ovo zdanje vlastitim novcem podigao”. Kako je habsburški car Karlo VI. bio pobožan određeno je da riječki lazaret nosi ime njegovog imenjaka, sv. Karla Boromejskog, ali je taj naziv gotovo potpuno nestao iz kolektivnog sjećanja grada. ”Luka različitosti” sustavno je izbrisala nazivlje povezano sa svecima i vjerom pa se to dogodilo i sa svetim Karlom Boromejskim, koji je u 17. i 18. stoljeću bio popularan zaštitnik od zaraznih bolesti u austrijskim zemljama, kojima je pripadala i Rijeka.
U nas su sv. Sebastian i sv. Rok također omiljeni zaštitnici od zaraznih boleština. Nakon što je epska epidemija kuge 1291. godine opustošila Primorje s Rijekom te Istru, podigli su Riječani u Starom gradu kapelu sv. Fabijana i Sebastijana. Kuga koja je u lipnju 1599. izbila u riječkoj manufakturi kože pokosila je do kolovoza te godine živote više od 300 Riječanki i Riječana ili osminu žitelja naselja na desnoj obali Rječine. Kao zavjet sagrađena je u Starom gradu kapela sv. Roka uz Zbornu crkvu Uznesenja Marijina.
U Ulici sv. Sebastijana bila je u prvoj polovici 15. stoljeća osnovana i prva riječka zdravstvena ustanova, hospital u koji su uz bolesne smještani nemoćni te skitnice i siročad, a imao je ulogu i lazareta. Zgrada nije sačuvana, ali je zabilježeno u povijesnim izvorima da su bolesnici mogli s prozora, koji je gledao prema kapeli sv. Sebastijana, slušati svetu misu. “Bolnica” je nakon toga premještena u zgradu kod Kosog tornja te se u Statutu Rijeke iz 1530. godine navodi kao hospital sv. Marije. Nije poznato kad je hospital promijenio ime i postao bolnicom sv. Duha nazvanom tako prema istoimenoj kapeli uz Zbornu crkvu. Osim ova dva gradska hospitala postojao je i hospital augustinaca pustinjaka na Andrejšćici. Nova bolnica sv. Duha otvorena je 1823. godine u današnjoj Ciottinoj ulici, a stoljeće kasnije gradska bolnica seli u zgradu Vojno pomorske akademije sagrađene, tada uz morsku obalu, u neposrednoj blizini Lazareta sv. Karla Boromejskog.
Sv. Karlo Boromejski
Prisjećanje na prvi riječki lazaret povezano je s mojim nedavnim posjetom Arone, rodnog mjesta sv. Karla Boromejskog na obalama jezera Maggiore u talijanskoj pokrajini Pijemont. Ponad mjesta uzdiže se kolosalna statua “Sancarlona”, visoka 23,5 metra, podignuta u 17. stoljeću, koju je osmislio Giovanni Battista Crespi. Spomenik iz Arone bio je najviši na svijetu gotovo dva stoljeća, među kipovima koji se mogu posjetiti izunutra, a nadmašio ga je 1886. godine Kip slobode u New Yorku, čiji je projektant Frédéric Auguste Bartholdi potražio nadahnuće upravo na brdu iznad jezera Maggiore proučavajući spomenik “Sancarlona”.
Sv. Karlo Boromejski rođen je u bogatoj obitelji 2. listopada 1538. godine. Umro je 3. studenoga 1584., proglašen je blaženim 1602., a svetim 1610., samo 26 godina nakon smrti. Sv. Karlo je podrijetlom iz plemićke obitelji Borromeo. Članovi te obitelji uredili su na jezeru Maggiore jedinstvene po ljepoti Boromejske otoke. Za vrijeme studija pravnih znanosti u Paviji, Karlo je primio vijest da je njegov ujak kardinal Giovani Medici proglašen papom Pijom IV. Papa je pogurao crkvenu karijeru budućega sveca, koji je bio obasut častima i uglednim službama. U svojim ranim dvadesetima proglašen je kardinalom i papinim tajnikom, a kasnije nadbiskupom Milana. Smrt brata snažno ga je potresla te je promijenio svoj život. Počeo je živjeti isposnički, a savjetnikom i prijateljem mu je postao sv. Filip Neri. Posvetio se karitativnom radu te se zalagao za otvaranje hospicija i bolnica. Kad su sedamdesetih godina 16. stoljeća zavladale gladne godine, a nakon toga počela harati epidemija kuge u Milanu, koja je pokosila na tisuće života, nadbiskup Karlo istakao se kao izvrstan organizator i dobrotvor, njegujući bolesnike. Razdijelio je svoje imanje, a siromasima je darovao čak i svoju kardinalsku odjeću. Zbog toga je i proglašen zaštitnikom od zaraznih bolesti. Crkva 4. studenoga slavi spomendan sv. Karla Boromejskoga, koji je uzor skromnosti i spremnosti u pomaganju potrebitima.
Lazaret sv. Franje u Martinšćici
Nakon što se stari lazaret pokazao neprikladnim za sve prometniju riječku luku, uvala Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne uvale, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera. Lazaret sv. Franje u Martinšćici otvoren je uz prigodno slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja. Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bivšeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.
Od starog riječkog Lazareta sv. Karla Boromejskog, osim južnog ulaznog portala, ostalo je sačuvano do danas i nekoliko lučkih skladišnih zgrada koje koriste riječki vatrogasci te medicinske ustanove. Prva riječka slobodna luka, Mandrać, kao i lazaretsko pristanište na ušću Škurinjskog potoka, nestali su nasipavanjem obale u drugoj polovici 19. stoljeća tijekom mađarske uprave. Prilikom obnove Krešimirove ulice, gradske žile kucavice, privremeno su 2019. godine izronili ostaci rive starog Mandraća, ali su ponovo zatrpani te prekriveni slojem asfalta.
Iz rubrike: Iz povijesne riznice
Groblje Trsat – suživot živih s mrtvima u oazi mira
Šetnja trsatskim grobljem svojevrsno je čitanje gradske povijesti. Na Trsatu počiva plejada istaknutih javnih djelatnika, profesora, liječnika, znanstvenika, ljudi svih zanimanja, koji su ostavili za sobom djela vrijedna divljenja.
