Ljubite jedni druge

U 13,34-35 kaže: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Potom u današnjem evanđeoskom ulomku, gdje zapovijed „ljubite jedni druge“ ima središnje mjesto (15,12) i ponovljena je, enfatično, na kraju teksta: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge“ (15,17).

Tu zapovijed Isus naziva „novom“, iako nam se na prvi pogled čini da to nije. Isus, naime i na drugim mjestima u evanđeljima izgovara zapovijed ljubavi. No u ovim tekstovima Ivanova evanđelja možemo uočiti određene naglaske koji nam omogućuju sagledati njezinu novost.

U prvom redu, ova je zapovijed „nova“ jer je Isus do sada još nije formulirao na ovaj način. Na više mjesta je, vidimo u evanđeljima, govorio o tome da treba ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom, i da treba ljubiti njega – Isusa – više negoli vlastitog oca i majku, sina i kći. Govorio je o ljubavi prema bližnjemu i o još zahtjevnijoj ljubavi prema neprijateljima. Ovdje pak progovara o međusobnoj ljubavi njegovih učenika, odnosno o međusobnoj ljubavi nas kršćana. Ljubav je to koju uglavnom uzimamo zdravo za gotovo, koju podrazumijevamo – ali ne i Isus. To je ljubav koju nam zapovijeda, danas, kao onda svojim učenicima. Jer zna da upravo ono što podrazumijevamo često izostaje, i da je ljubav između braće i sestara – pa i onih koji su to ne po krvi, nego po vjeri – često najveći izazov.

Zatim, ono što je novo u formulaciji ove zapovijedi je način „kako“ to mi Isusovi učenici trebamo ljubiti jedni druge. Isus kaže: „kao što sam ja ljubio vas“ (13,34; 15,12). I to je pomak u usporedbi s ranijim zapovijedima ljubavi. Ne više samo „ljubi bližnjega kao sebe samoga“, već „ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“. Ljubiti kako nas je Isus ljubio – a on nas je ljubio onako kako je njega ljubio Otac (15,9) – to smo pozvani činiti. Međusobna ljubav nas učenika treba slijediti primjer našega Učitelja. U užem kontekstu Ivanova evanđelja taj „primjer“ dan nam je, u prvom redu, simboličkom gestom pranja nogu (13,14-15). Riječ je o činu koji je u drevnom židovstvu bio vezan uz kult, ali i uz gostoprimstvo, pri čemu je redovito rob ili neka druga osoba nižega ranga bila zadužena za obavljanje te radnje. Ne čudi stoga da se Petar snažno usprotivio toj Isusovoj gesti, tome da Gospodin i Učitelj njemu, učeniku, pere noge. Isusov čin, u kontekstu njegova vremena, išao je protiv ustaljenih obrazaca ponašanja, remetio je konvencionalni poredak, skandalizirao je. Takva je, skandalozna do smrti na križu, bila Isusova ljubav prema nama grešnicima. I takva treba biti međusobna ljubav nas kršćana. Ljubav koja ne mari za hijerarhije i povlastice, koja ljubi one kojima je to najpotrebnije te nas izlaže ludosti križa i polaganju vlastitoga života za svoje prijatelje (15,13).

Naposljetku, novost ove zapovijedi sastoji se u tome da je, prema Isusovim riječima, upravo ona test na kojem stoji ili pada naš kršćanski identitet i naše svjedočanstvo u svijetu. „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“, kaže Isus (13,35).

Nisu zastave, svečanosti, odore, procesije, pa ni crkve i katedrale, najvrsniji znak raspoznavanja Isusovih sljedbenika u svijetu, nego ljubav koju imamo jedni prema drugima. Tertulijan spominje da su od samih početaka kršćani bili prepoznatljivi po brizi koju su iskazivali jedni drugima, posebno prema onima u potrebi, prema bolesnima, nemoćnima, gladnima. „Gledaj kako se ljube!“, govorilo se za njih. Služili su drugima kao primjer, ljubavlju su svjedočili svoju vjeru. Isusova zapovijed nas i danas opominje i potiče činiti isto. Danas kada, kako pokazuje i sinodalni hod, nas vjernike mnoge stvari razdvajaju i polariziraju, Isus nas poziva živjeti ludost ljubavi koja će nas, unatoč napetostima, neslaganjima i razlikama, povezivati, spajati i ujedinjavati u jedno Kristovo Tijelo.