Marija nije podložna služavka nego službenica Gospodnja

Međunarodni skup „Biblija i žene. Egzegeza, kultura i društvo“, održan od 4. do 7. prosinca 2025. u Napulju, označio je završetak ambiciozna istraživačkog projekta dugog dvadeset godina.

Skupom su predsjedali pomoćni biskup Napulja Franco Beneduce i prof. Adriana Valerio, koja je osmislila projekt „Biblija i žene“ te koordinirala istraživanje zajedno s kolegicama Irmtraud Fischer, Mercedes Navarro Puerto i Charlotte Methuen.

Povodom ovog važnog događaja intervjuirali smo prof. Adrianu Valerio, povjesničarku i teologinju međunarodnoga ugleda, koja se ubraja među pionirke proučavanja uloge žena u povijesti kršćanstva te je autorica brojnih knjiga o toj temi.

• Kako je nastao projekt „Biblija i žene“, čiji je cilj bio dati glas europskim feminističkim teološkim studijima, koji su do danas ostali slabo poznati? Što drukčije ili novo ti studiji – koje većinom, iako ne isključivo, provode znanstvenice – donose biblijskim i teološkim istraživanjima?

U jesen 2006. austrijska bibličarka Irmtraud Fischer i ja, kao talijanska povjesničarka, koje smo od 2001. do 2007. bile predsjednice ESWTR-a (European Society of Women for Theological Research: Europsko društvo žena u teološkom istraživanju), odlučile smo pokrenuti projekt s europskim teologinjama, osjećajući hitnu potrebu dati glas i snagu njihovim istraživanjima, često nepoznatima čak i samim stručnjakinjama na tom području, kako zbog prepreka koje postavljaju akademske i crkvene sredine tako i zbog jezičnih razlika koje nisu pogodovale potpunoj cirkulaciji istraživanja. Tako je nastao projekt „Biblija i žene. Egzegeza, povijest i kultura“, međunarodni, međukonfesionalni i međureligijski projekt čijem su se vodstvu, uz Fischer i Valerio, pridružile još dvije znanstvenice: španjolska bibličarka Mercedes Navarro Puerto i britanska povjesničarka vlč. Charlotte Methuen.

Rezultat tog dvadesetogodišnjeg angažmana, u koji je bilo uključeno više od 300 znanstvenica iz cijeloga svijeta, jest objavljivanje niza od dvadeset jednog sveska na četiri jezika (talijanskom, njemačkom, engleskom i španjolskom); djelo koje se u pravom smislu riječi može nazvati enciklopedijskim, a koje je predstavljeno u svojoj cjelovitosti u Napulju na međunarodnom skupu od 4. do 6. prosinca 2025., zajedno s izdavačkim kućama koje su ga objavile: Kohlhammer (njemačko izdanje), Il Pozzo di Giacobbe (talijansko izdanje), Verbo Divino (španjolsko izdanje), SBL (englesko izdanje).

Novost ovog niza nije samo u njezinu ekumenskom i međureligijskom pristupu, jer su bile uključene katoličke, protestantske i židovske stručnjakinje, nego i u sučeljavanju egzegetskog i povijesnog pristupa. Uz interpretaciju Biblije naime ide usporedno i povijest tumačenja i recepcije, putem arheoloških, filoloških, arhivskih, književnih, umjetničkih i teoloških izvora u obzoru povijesti Zapada. Ova je edicija u cjelini uvela nove interpretativne okvire te predlaže legitimnost pluralnosti interpretacija koje mogu obogatiti ili preoblikovati religijsku baštinu u njezinim raznolikim područjima: od tumačenja svetih tekstova do dogmatskih, moralnih i duhovnih pitanja te, naposljetku, do baštine koju čini misao žena, predugo umanjivana, zaboravljana i brisana.

• Govoriti o feminizmu i danas je teško unutar Katoličke Crkve, čak i među ženama. Što je za Vas feminizam? Treba li nam još uvijek?

Sama riječ feminizam bila je dugi niz godina tabu u Katoličkoj Crkvi, koja je u zahtjevima žena vidjela dovođenje u pitanje onih struktura koje je smatrala nepromjenjivima, a koje su počivale na patrijarhatu (obitelj, društvo, religijske strukture). Feminizam je, naprotiv, pokret koji u središte stavlja dostojanstvo žena razotkrivajući nepravde i diskriminacije dobro skrivene u našoj kršćanskoj i formalno egalitarnoj kulturi. Kršćanstvo i feminizam ne bi smjeli biti suprotstavljeni, jer sâm je Isus dao dostojanstvo ženama, nadilazeći svaku diskriminaciju.

Katolička Crkva danas bi trebala prihvatiti te zahtjeve i nastaviti proces deklerikalizacije koji je zagovarao papa Franjo, kako bi se stvorila drukčija i značajnija prisutnost žena u crkvenoj stvarnosti. To je nada koja još uvijek nailazi na mnoge otpore onih koji žele braniti moć i privilegije, ali vjerujem da je to jedini put koji može osigurati smisleno buduće postojanje Crkve zajedništva i suodgovornosti, koja ženama priznaje dostojanstvo i vidljivost u svim svojim strukturama.

• Ženama čitanje biblijskog teksta može biti obeshrabrujuće. Ponekad se može steći dojam da je on neprijateljski prema ženama, da ih želi podrediti. Patrijarhat je prisutan u biblijskom tekstu. Što iz toga trebamo zaključiti? Želi li Bog patrijarhat? Ili tekstovi odražavaju patrijarhalnu kulturu koju treba propitivati, polazeći, primjerice, od Pavlove tvrdnje da u Kristu više nema ni muško ni žensko?

Biblija se služila antropološkim i jezičnim kodovima vezanima uz određene kulturne kontekste koji su odražavali androcentričnu viziju drevnih društava, utemeljenih na patrijarhalnim i hijerarhijskim strukturama, te je bila žrtvom loše egzegeze zbog koje je, pogrešno tumačena, korištena za legitimiranje podređenosti žena, koje su držane podalje od odgovornih službi jer su smatrane inferiornima, nečistima i neprikladnima.

Ponovno čitanje svetoga teksta u sklopu edicije Biblija i žene značilo je ići dalje od referentnog okvira obilježenog ograničenjima patrijarhalnog kulturnog horizonta kako bi se ponovo otkrila značajna prisutnost žena u povijesti spasenja. Pomislimo na ulogu pramajki, utemeljiteljica Izraela (Sara, Rebeka, Rahela, Lea i Tamara); na utjecaj koji su na narod imale vođe, proročice, mudre žene i osloboditeljice (Debora, Mirjam, Ruta, Estera, Judita…); na važnost učenica i apostolica u Isusovu životu (Marija Magdalena, Marta i Marija iz Betanije, Samarijanka…); na zauzetost misionarki, đakonica i suradnica u pavlovskim zajednicama (Feba, Junija, Priscila…).

Sveto pismo za žene je bilo i prigoda za duhovno hranjenje i oslobođenje, a povijesna istraživanja koja dolaze do izražaja u ovim svescima to su istaknula, pokazujući kako su žene dale važan, premda slabo poznat, doprinos u povijesti zapadne duhovnosti. Ova istraživanja iznose na vidjelo skrivene riznice osjećaja, misli i praksi koje obogaćuju poznavanje Predaje, koja je mnogo slojevitija i bogatija nego što se obično prenosi.

• U mnogim, ako ne i u svim svojim istraživanjima nastojali ste istaknuti oslobađajuću i emancipatorsku snagu koju sveti tekst ima za žene. Na pamet mi dolazi Vaša posljednja knjiga „Le radici del mondo” (Korijeni svijeta), u kojoj se bavite likom Eve, u tradicionalnim tumačenjima često svedene na onu koja je uzrok grijeha i smrti. Što je proizišlo iz Vaših istraživanja o tom biblijskom liku? 

Stvaranje Eve i njezina odgovornost za „pad“ imali su presudnu ulogu u oblikovanju asimetrične antropologije koja je ženu smatrala „drugotnom“ (jer je uzeta od muškarca), ali i krivom zbog grijeha. Valjanost tvrdnji o trostrukoj ženskoj inferiornosti (fiziološkoj, moralnoj i pravnoj), koja je žene stavila u položaj stoljetne podređenosti, nalazi svoja opravdanja u upitnim čitanjima lika Eve, tumačene unutar androcentrične kulture koja je obilježila povijest kršćanstva. Njezin mit ima izniman odjek jer je prva žena arhetip s tisuću lica i mnogim značenjima.

Zanimljiva je, međutim, i revalorizacija njezine osobe u raznim razdobljima povijesti (zahvaljujući pokretima, filozofima, humanisticama, sufražetkinjama) koja naglašavaju njezinu nadmoć nad muškarcem, jer stvorena je na kraju evolutivnog procesa, njezin protagonizam (ona je ta koja odlučuje, dok se Adam pokazuje pasivnim i djetinjastim), njezinu slobodu i želju za spoznajom. Eva je simbolički prikaz čovjeka u potrazi za vlastitom autonomijom. Ona pokreće povijest, uvodeći u stvarni svijet bol rađanja i samoću smrti, teret rada i dramatičnu spoznaju razlike između dobra i zla. Ona je majka svih živih, nositeljica ne samo sukoba nego i kulture, identiteta i različitosti.

• U svojim ste se istraživanjima bavili i Marijom iz Nazareta. Recite nam nešto o svojem čitanju ove žene, tako važne u katoličkoj pobožnosti.

Lik Marije treba vrednovati u njezinoj ljudskosti i ponovno čitati u svjetlu niti, premda tankih, povijesti, kako bi ga se oslobodilo preopterećenih dogmatskih i pobožnih tumačenja. Ako se oslonimo na pripovijest Lukina evanđelja, moramo uočiti kako se Marija pojavljuje kao samostalna djevojka, izrazito hrabra i nipošto podređena. Njezino da nije pasivno i pokorno prihvaćanje nego odgovor na Božji naum, kao što je to bilo i kod Abrahama, oca u vjeri, i Mojsija, osloboditelja naroda. Ona je protagonistkinja, prototip vjernika koji se povjerava Božjoj spasenjskoj inicijativi.

Nije ponizno podložna služavka nego službenica Gospodnja, to jest ona koja predstavlja narod Izraela koji je ostao vjeran Bogu i koji s nestrpljenjem iščekuje ispunjenje obećanja. U njoj se prepoznaju oni koje sveti tekst naziva siromasima Izraela (anawim), oni koji se ne pouzdaju samo u Boga i njegove milosrdne ruke, nego i naviještaju preokret logika ovoga svijeta.

U pučkoj pobožnosti, koja preuzima iskustvo boli zbog gubitka sina Isusa, Marija se očituje kao prisutna i suosjećajna majka, žena bliska patnji čovječanstva kako bi se bol preobrazila u život. Marija iz Nazareta stoga može biti odgojni model za današnje žene u onoj mjeri u kojoj njezina slika pomaže izraziti težnje novih naraštaja žena i njihovu potrebu za slobodom, autoritetom i milosrđem.

• U svojim ste se studijima opsežno bavili ženama u povijesti kršćanstva, počevši od njegovih početaka, poput Marije Magdalene i drugih. Kakav je bio Isusov stav prema ženama?

U evanđeljima još snažnije dolazi do izražaja uloga žena. Isus je znao ući s njima u empatičan dijalog, nudeći im slušanje, emocionalno sudjelovanje i prostor za djelovanje; upućivao im je poruke nade nadilazeći mnoge predrasude svoga vremena; naviještao je zahtjeve kraljevstva Božjega tražeći od njih radikalne odluke, ne smatrajući ih nikada posebnom ili drugotnom kategorijom; slušao ih je i, što je još važnije, davao im riječ (vidi Martu, Samarijanku, Kanaanku). Isus nadilazi i sam Hram, kao mjesto odvajanja i diskriminacije, gdje su žene bile smještene na rub svetoga prostora (vidi dijalog sa Samarijankom). Ti nas elementi potiču da preciznije odredimo identitet neodređenog broja žena koje su slijedile Isusa od početka njegove misije u Galileji pa sve do križa.

Među njima je zasigurno najvažniji lik Marija Magdalena, učenica i apostolica, ali nipošto grešnica ili prostitutka, kako nas je uvjerilo pogrešno tumačenje svetoga teksta. Naime, u evanđeljima postoji suglasnost o njezinoj prisutnosti u Isusovu javnom djelovanju sve do smrti te o tome da je bila svjedokinja uskrsnuća: time stoji na samim temeljima kršćanske vjere. Ako je Magdalena prva apostolica, ne bi li onda upravo ona, žena, trebala prenositi autoritet nasljednicima?

• Do kakvih ste zaključaka došli glede uloge žena u prvim kršćanskim zajednicama? Danas je otvorena rasprava o ženskom đakonatu u Katoličkoj Crkvi. Smatrate li legitimnim zahtjev žena za priznanjem uloge đakonica?

 Ne postoje teološki razlozi za isključivanje žena iz službi nego samo razlozi prikladnosti („one su oduvijek bile pridržane muškarcima“) ili strah od stvaranja podjela unutar katoličke zajednice i u odnosima s Pravoslavnom Crkvom. Povjerenstva za proučavanje đakonata nerijetko su samo izgovor za dobivanje na vremenu i izbjegavanje donošenja odluka. Đakonice su postojale u prvoj Crkvi, a i kad ne bi postojale, danas ne bi bilo opravdano isključivati žene iz zaređenih službi. Pravo je pitanje ustvari promišljanje o načinu obavljanja službe: je li to služenje na koje su pozvani svi krštenici ili ostvarivanje moći jedne klerikalne klase? Ulazak žena u zaređene službe trebao bi značiti povratak ulozi služenja, a ne ulazak u mreže autoritarne, hijerarhijske i isključive moći.