Međugorje: Svjetski fenomen s duhovnim plodovima

Što znači da je Međugorje dobilo kategoriju nihil obstat?

To znači da se ništa u navedenom sadržaju ne protivi katoličkoj vjeri, osobito u pitanjima vjere, tj. nauka i morala. U ovom konkretnom slučaju ova stvarnost nastavlja se normama koje je Crkva objavila 1978., a zatim opet na neki način opetovala u novim normama – što znači pro nunc nihil obstare (za sada ništa ne priječi). U tom smislu Crkva obavlja svoju dušobrižničku ulogu te prati određenu stvarnost i za sada ništa ne priječi niti dovodi do toga da je to opasno za vjernike. To nije apsolutna ili nepromjenjiva odluka, što ističe sam prefekt. To je odluka donesena na temelju svih dostupnih informacija, a opet malo je vjerojatno da će se u budućnosti i mijenjati.

Ovu odluku treba gledati u svjetlu novih normi za postupanje o nadnaravnim fenomenima koje je Vatikan donio u svibnju ove godine. One pretpostavljaju da duhovni plodovi svetišta mogu biti priznati i bez definiranja nadnaravnosti? 

Tako je, stare norme iz 1978. smjerale su na definiranje nadnaravnosti fenomena. To je pitanje jako složeno. Već su i tadašnje norme navodile: „s druge strane, moderni mentalitet i kritički zahtjevi znanstvenog istraživanja pokazuju poteškoće i gotovo nemogućnost da se izrazi sud s dostatnom brzinom, koji je u prošlosti bilo puno lakše donijeti tijekom istraga u ovakvim predmetima“. Slična stvar dogodila se s normama za kanonizacije. Primjerice, Crkva prati razvoj medicine i ono što je bilo u povijesti neizlječivo, a danas jest, zahvaljujući modernoj tehnologiji i uvjetima koje netko ima, ne može se odmah smatrati čudom nadnaravna podrijetla. U povijesnom trenutku 17. ili 18. stoljeća, izlječenje od nečega za što danas imamo lijek i modernu medicinu, puno se lakše moglo kategorizirati kao nadnaravno čudo vezano uz božansku intervenciju ili svetački zagovor.

Stare norme gledale su ipak donijeti određeni sud o ukazanjima na način da su bili mogući sljedeći ishodi: constat de supernaturalitate – utvrđena je nadnaravnost; non constat de supernaturalitate – postoji sumnja – nije potvrđeno ni nadnaravno ni nenadnaravno podrijetlo. U povijesti Crkve postojao je još jedan sud koji glasi constant de non supernaturalitate – nije utvrđena nadnaravnost ili, bolje, utvrđeno je da nema nadnaravnosti.

Treba imati na umu da je izjava non constat de supernaturalitate, tj. da nije moguće utvrditi nadnaravnost, bila obilježje prethodnih odluka mjesnih biskupa o Međugorju. To je za Dikasterij značilo sljedeće – da pitanje nije konačno zatvoreno, ali opet da nije pronađen ni ikakav predmet osuđujuće crkvene cenzure, ni u doktrini ni u duhovnim preporukama koje su ovom prilikom objavljene. Time kao da se želi reći da, čak i ako se pitanje nadnaravnosti ne može razjasniti, što se tiče poruka i doktrine ne postoji ništa vrijedno osude. Ovo je crkveni sud koji je ostao do danas.

Isto tako, nove norme koje su izišle ove godine mijenjaju stare norme iz 1978. te sud o nadnaravnosti stavljaju u nadležnost Sv. Oca. One sada samo jasno kažu: „Ne mora se očekivati pozitivno priznanje crkvene vlasti glede božanskog podrijetla pretpostavljenih nadnaravnih pojava“ (I, 11). U pravilu dakle „ni dijecezanski biskup, ni biskupske konferencije, ni Dikasterij neće izjaviti da su pojave nadnaravnog podrijetla i samo Sveti Otac može odobriti postupak u tom smislu“ (I, 23).

Što će ova izjava Dikasterija značiti za buduća hodočašća?

Dat će im sigurnost da duhovno iskustvo Međugorja, iako neobvezno, može biti sigurno od svake doktrinalne i moralne zablude te izgrađujuće za rast u vjeri. U tome vjernici dobivaju sigurnost da međugorski fenomen sam vrh Crkve, a ne samo mjesni biskup, prati na jedan nov i neposredan način.

Sam je prefekt Dikasterija rekao da je međugorski fenomen puno šira stvarnost od samih viđenja. U tom smislu možemo reći da je čak svjetski fenomen uz koji se vežu pozitivni duhovni plodovi.

Svakako, Crkva je s pratnjom utvrdila snažne pozitivne plodove i djelovanje Duha u mnogim ispovijedima, obraćenjima, zvanjima. Ako bismo sve to pripisali samo djelovanju fratara u Međugorju, mislim da ne bi bilo biskupa koji ih ne bi pozvao u svoju biskupiju da ožive vjerski život.

Naravno, i Dikasterij je svjestan da se u hercegovačkom kraju vjera kulturološki živi na jedan intenzivniji način, što uključuje i dobru evangelizaciju, katehizaciju i sakramentalni život, ali ovdje se radi o djelovanju Duha osobito na mnoge ljude koji su i izvan Međugorja, zahvaljujući susretu s Bogom i pobožnosti Gospi Kraljici Mira u Međugorju dublje upoznali svoju vjeru ili se vratili aktivnom vjerskom životu. To je nešto što se ne može lako zanemariti.