Moramo tražiti stvarna mjesta susreta i dijaloga

Na Hrvatskom radiju radi od 1993., a 2003. postaje urednica novouspostavljene redakcije Religijskog programa u Informativnom programu Hrvatskog radija. Danas je urednica programskog odjela Religija Hrvatskoga radija.

Sudjeluje u medijskom praćenju za Hrvatski radio gotovo svih važnih vjerskih događaja te izvještava s događaja i područja djelovanja Katoličke Crkve, drugih religija i vjerskih zajednica, uređuje emisije Duhovna misao, Susret u dijalogu, Ljudi vjere, Trag vjere i druge.

Bila je pozvana članica Sinode Zagrebačke nadbiskupije. Dobitnica je Godišnje nagrade HRT-a 2024. te Godišnje nagrada Hrvatskog društva katoličkih novinara 2022. godine. Za uređivanje radijskih religijskih emisija dobila je i priznanje povodom 500 godina reformacije. Diplomirala je na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu 1997. Sa suprugom Draženom ima sina Luku.

Urednica ste i novinarka odjela Religija Hrvatskoga radija HRT-a, redovito pratite sve važne vjerske događaje u Hrvatskoj i šire te uređujete više emisija. Kojim se ciljevima vodite i s kakvim se izazovima susrećete u svom radu?

Novinarka sam u javnom mediju koji s posebnom pažnjom brine o ciljevima i programskim usmjerenjima. Stoga, kad je riječ o području religije, ciljevi su nam promicati opće vrijednosti, zajedništvo i duhovnost, osobito brigu za ranjive skupine društva, religijsku pismenost i kulturu, razvijati bogatstvo različitih religijskih učenja i vjerovanja, ekumenizam i međureligijski dijalog, toleranciju u društvu te pružati vjerodostojnu i nepristranu informaciju o religiji.

U religijskom programu danas izazovi su bitno drugačiji nego što su bili prije tridesetak godina. Suočeni s razvojem novih medija borimo se privući publiku, ali ne odustajemo od zadanih ciljeva. To nije lako, osobito u ovom našem području. Mi u javnom mediju, usuđujem se reći, imamo povlašteno mjesto i mislim da smo u javnosti prepoznati po relevantnosti i načinu na koji pristupamo temama.

Radite kao novinarka, ali ste i teološki obrazovani – diplomirali ste na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu. U svojim emisijama često ugošćujete teologe čime pokazujete da Vam je teologija važna. Koliko je teološko obrazovanje važno za osobe koje djeluju u medijima?

Mislim da je teološko obrazovanje veoma važno za one novinare koji izvještavaju ili na neki drugi način obrađuju teme iz područja djelovanja i nauka Katoličke Crkve, kao i drugih vjerskih zajednica i religija. Razloge vidim u odgovornosti koju takvi novinari dijelom imaju i za nečiji duhovni život. Katolička Crkva nije samo institucija i medijsko praćenje Crkve nije samo izvještavanje o nauku, novim dokumentima, odlukama i porukama pape ili Dikasterija. Crkva je zajednica Kristovih vjernika, to su ljudi koji žive to crkveno zajedništvo, ljudi koji imaju svoje uspone i padove, koji žele rasti u svojoj vjeri. Zato je naša odgovornost kompleksna, moramo biti objektivni, prenijeti cjelovitu informaciju i istodobno biti svjesni da sudjelujemo i u formaciji vjernika, ali i onih koji nisu u vjeri ili su se udaljili od nje.

Kako bi novinar uopće mogao pratiti aktualne teme koje su danas prisutne u Crkvi, mora poznavati teologiju, a onda i svu složenost teoloških grana – od dogmatike, socijalnog učenja Crkve, moralnog nauka, crkvene povijesti, do kanonskog prava i dr. Opasnost koju vidim u našem području i na našoj medijskoj sceni jest u tome da pomoću dobre novinarske metode i pomoću danas atraktivnih i sveprisutnih medijskih alata kao što su društvene mreže dominiraju religijski i duhovni sadržaji koji nisu samo površni nego su i puni netočnosti i kao takvi imaju velik doseg. Zaista je umijeće učiniti da neka ozbiljno obrađena teološka tema, bez podilaženja, ima takav doseg.

Iz Vaše perspektive, kako ocjenjujete crkvene i vjerske teme prisutne u našim medijima – gdje su naglasci, nedostaje li nekih tema za koje smatrate da bi trebale biti prisutnije?

Mislim da smo zapeli negdje u tom traženju kako zainteresirati i privući publiku, kako doći do ljudi i kakve im sadržaje ponuditi. Nerijetko se zanemaruju one teme i oni sadržaji koje primjerice posljednjih desetak, petnaestak godina promiče i sama Katolička Crkva kao što je Sinoda o sinodalnosti, briga za ljude na margini, za migrante, pastoral braka i obitelji, ili se zadržimo površno oko nekih tema, tek toliko da se ponovno podijelimo oko nekih pitanja. I sama se pitam koja su to mjesta, jesu li to mediji, javni događaji, tribine, teološki fakulteti, župe, koje su to situacije koje bi bile ili bi trebale biti mjesta susreta i dijaloga oko tema koje su danas važne sveopćoj Crkvi, a koje bi valjalo raspraviti, staviti u ovaj naš kontekst i, na koncu, djelovati na način kako je to prikladno i dobro za ovaj naš prostor i vrijeme, odnosno djelovati kršćanski.

Ove godine obilježavamo 60 godina od završetka Drugog vatikanskog koncila. Tom je prigodom Riječka nadbiskupija odlučila posvetiti svoj godišnji Teološko-pastoralni seminar Riječke metropolije temi „Vjernici laici u Crkvi i društvu od Drugoga vatikanskog koncila do Sinode o sinodalnosti“. Vi ćete moderirati jedan od predloženih panela u kojima će sudjelovati zajedno svećenici i laici. O kojim će se temama razgovarati i u čemu leži vrijednost takvih susreta?

 Nadovezat ću se na prethodni odgovor. Trebamo stvarati stvarna mjesta susreta i dijaloga. Vrijeme „priopćenja“ daleko je iza nas, susreti na društvenim mrežama nestvarni su, a dijalog lažan. Dakle, potrebni su nam stvarni susreti i prilike za razgovor i razmjenu mišljenja. Pitanje laika jedna je od prevažnih tema u našem društvu i mislim da zaista imamo o čemu promišljati, pogotovo kada vidimo da se laici sve više angažiraju u svim područjima života, da stvaraju i vode udruge i zajednice, organiziraju različite skupove i traže načine kako ostvariti svoje poslanje.

Drago mi je da je Riječka nadbiskupija prepoznala važnost ove teme. Budući da sam pozvana moderirati jedan od panela, nadam se jednom otvorenom promišljanju i razgovoru o ulozi laika u Crkvi i društvu iz perspektive Drugog vatikanskog koncila, ali i na koji se način ta uloga ostvaruje danas, gdje se i kako formiraju laici, u kojim životnim područjima dominira njihovo djelovanje, po čemu su prepoznatljivi u društvu, u politici, kulturi, znanosti, koja je uloga žena u Crkvi, koliko su one prisutne u upravljačkim tijelima crkvenih institucija i stvara li Crkva prostor za njih, je li laicima stran sinodalan način razmišljanja i kako će provoditi odluke Sinode o sinodalnosti, jesu li se odmaknuli od klerikalnog načina razmišljanja...

Nakon završetka Sinode o sinodalnosti Crkva je započela provedbenu fazu Sinode s ciljem da se sinodalnost usvoji ne samo kao metoda nego kao srž identiteta Crkve na svim razinama, počevši od naših mjesnih Crkava i zajednica. Temom sinodalnosti bavite se u svojim emisijama, a bili ste i pozvana članica Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Kakvo je Vaše iskustvo sinodalnosti u Crkvi i koliko je sinodalnost važna za budućnost Crkve?

Zahvalna sam zagrebačkom nadbiskupu (sada u miru) kardinalu Josipu Bozaniću što me pozvao da sudjelujem u Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije. Bila sam zaista oduševljena načinom kako ta cijela institucija Sinode funkcionira, ali i zainteresiranošću,  entuzijazmom i predanošću svih članova Sinode koji su se iskreno trudili dati svoj doprinos tijekom sjednica. Doista je to bilo mjesto u kojem učvrstite vjeru u djelo Duha Svetoga. Bila sam pozvana članica skupine „Crkva i mediji“ u području „Crkva zagrebačka u hrvatskome društvu“. Imali smo priliku izreći svoja mišljenja, ali i zajednički predložiti našem nadbiskupu zaključke do kojih smo došli. To iskustvo zaista me obogatilo i potaknulo da bolje razumijem sinodalne procese na razini opće Crkve.

Ne zato što je to, eto, meni bilo lijepo iskustvo nego zato jer me to potaknulo na veću odgovornost, na propitivanje, na izgradnju vlastite vjere i, na koncu, na ono ključno – kako je to lijepo i smisleno sažeto u tri riječi Sinode o sinodalnosti – zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Sinodalnost je važna za budućnost Crkve upravo zbog te tri stvarnosti – naša je budućnost naša zajednička odgovornost, naš zajednički hod, svatko u svojoj odgovornosti i svome poslanju. Potrebno je to više osvijestiti i raditi dalje onako kako nam ova Sinoda o sinodalnosti nalaže u svojim zaključcima – to je proces koji treba živjeti i koji trebaju poticati mjesne Crkve.