Modruška biskupija: NESTALO BISKUPSKO SJEDIŠTE SLAVNOG IMENA

Modruš je značajno obilježio hrvatsku nacionalnu i vjersku povijest. Bio je važno geopolitičko središte do utemeljenja Ogulina početkom 16. stoljeća, a do 1969. i biskupija kojoj je izvjesno vrijeme pripadala i Rijeka. Danas je Modruš mjesto koje putnici pamte po istoimenom odmorištu na Dalmatini, ali tek rijetki namjernici posjećuju ostatke modruške katedrale i drugih tamošnjih crkava te porušeni kaštel koji se kruni na vrhu brijega. Hic transit gloria mundi, tako prolazi slava svijeta! 

Krbavska biskupija

Područje istočno od Rječine, drevni Vinodol i njegovo priobalje, a od 17. stoljeća i Gorski kotar, bili su u sastavu Modruške ili Krbavsku biskupije. Drevna Krbavska biskupija jedna je od spomenutih na Splitskom crkvenom saboru 1185. godine i u sastavu je Splitske metropolije koja se prostirala do lijeve obale Rječine na zapadu. Obuhvaćala je Krbavu, znatan dio Like, Novigrad, Drežnik, Plas i Modruš. Prvi biskup bio je splitski kanonik Matej Maruta, a biskupija je imala sjedište u Udbini. Dr. Mile Bogović piše kako je isti za krbavskog biskupa izabran tijekom Splitskog crkvenog sabora 1185. godine. Sabor je počeo s radom 1. svibnja, a na njemu je utvrđeno da se od dijela splitske crkvene pokrajine odvoji dio te da se na njezinu sjevernome dijelu ustanovi Krbavska biskupija kao sufraganska Splitskoj nadbiskupiji. U vrijeme izbora za biskupa, navodi Toma Arhiđakon, Matej Maruta bio je “mlad, časna ponašanja i trijezna života”. Na krbavskoj biskupskoj stolici sjedio je vjerojatno do smrti, 1220. godine. Prema mišljenju dr. Bogovića „to bi značilo da bi doista njemu mogao pripadati Zlatni križ krbavskih biskupa. Malo je sačuvanih podataka ostalo o Maruti, tek da je 1194. godine presuđivao, zajedno s biskupima senjskim, skradinskim i togirskim, u sporu splitskog nadbiskupa s njegovim kaptolom, a tri godine kasnije rješavao je spor između trogirskog i šibenskog klera.“ Spominje se i 1199. godine kad je svjedočio da je paška Novalja pripadala Rabu unazad tri desetljeća.

Krbavskoj biskupiji pripadale su župe današnje južne Like (Krbava), dio današnje Bosne te Vinodola: Krbava, Bužane, Novigrad (današnje Todorovo u Bosni), Drežnik, Plas (Plaški), Modruš i Vinodol.

Crkveno središte Vinodola bilo je u to doba u Bribiru, a iz činjenice da su u Novome kod potpisivanja Vinodolskog zakona 1288. godine bili prisutni plovani Novog, Bakra, Hreljina, Trsata i Grobnika, izvodi se zaključak o postojanju župa u tim mjestima. Ledenice su imale tada prvada (prezbitera). Glagoljski pisac Bartol Krbavac 1414. godine spominje u Bakru plovana Didaka u svojstvu vikara krbavskog biskupa Geminiana.  

Prijenos biskupskog sjedišta u Modruš 1460. godine

Sjedište biskupije preneseno je 1460. godine u Modruš u doba Stjepana II. Frankopana. Ladislav IV. Kumanac (1262. – 1290.), hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Arpadovića, 1289. godine krčkim knezovima Ivanu i Leonardu dodjeljuje patronat nad krbavskom i senjskom biskupijom, što potvrđuje 1412. kralj Sigismund. Zabilježeno je da krbavski biskupi 1456. imaju svoj dvor u Modrušu. Ondje je biskup Franjo prebivao više nego u Krbavi i prije prijenosa biskupskog sjedišta. Papa Pio II. u Sieni izdaje na molbu Stjepana Frankopana 1460. bulu kojom odobrava prijenos biskupskog sjedišta u Modruš. Župna crkva sv. Marka postaje stolna crkva, ali od tada je posvećena Majci Božjoj.

Turska osvajanja, a posebice Krbavska bitka 1493. godine i stradanje Modruša, prisilili su biskupa Kristofora da s kaptolom prebjegne u Novi, koji će postati sjedište Modruške biskupije sve do 1569. godine, nakon koje je biskupija bila davana na upravu senjskome biskupu.

Posljednji krbavski i prvi modruški biskup bio je franjevac konventualac Franjo Modrušanin Stipković (1456. – 1461.), koji je prije toga 12 godina obnašao dužnost krčkog biskupa, a posljednji koji je boravio i djelovao u svojoj biskupiji bio je Šimun Kožičić Benja (1509. – 1536.), čijom je zaslugom u Rijeci djelovala glagoljska tiskara (1530./1531.).

Nakon 1536. godine i smrti biskupa Benje, Modruška biskupija praktički nije imala biskupa koji je djelovao na teritoriju kojim je upravljao.

Biskupija je bila ugrožavana i s kopna i s mora. Stoga je pripojenje Modruške biskupije Senju 1640. godine bilo logično u ondašnjim okolnostima. Senj je bio dobro branjeni grad i značajno povijesno-kulturno središte. Međutim, poput područja modruške biskupije i teritorij pod upravom senjskoga biskupa bio je izložen pustošenjima turskih četa. Na područje senjske biskupije počinju se u 17. stoljeću naseljavati Bunjevci oko Podgore (Sv. Jurja) i Krmpota, a naselio se i znatan broj pravoslavnog stanovništva, čije je vjersko središte Gomirje.

Jesu li Krbavska i Modruška biskupija bile istovjetne?

Oslobađanjem Like i Krbave 1689. godine pokrenuta je rasprava o tome jesu li Modruška i Krbavska biskupija istovjetne, bez obzira što je 1460. godine biskupsko sjedište bilo premješteno iz Krbave u Modruš. Godine 1702. u doba biskupa Martina Brajkovića (1699. – 1704.), kako ne bi bilo nedoumica oko toga je li riječ o jednoj ili dvije biskupije, odlučeno je da se ta biskupija ubuduće zove Modruška ili Krbavska.

Slijedom geopolitičkih prilika i prosvjetiteljskih reforma cara Josipa II. (1780. – 1790.) koje su ostavile dubokog traga i na vjerske (ne)prilike i tadašnja Rijeka je 1787. godine došla pod crkvenu vlast senjsko-modruškog biskupa.

Nebeski zaštinik Modruške biskupije bio je sv. Marko evanđelist. Taj je svetac bio i zaštitnik Mletačke Republike, koja je bila u neprijateljstvu s područjima kojima je crkveno upravljao senjsko-modruški biskup. Pod talijanskom upravom, na blagdan sv. Marka evanđelista, 25. travnja 1925. godine, bulom pape Pija XI. „Supremum pastorale munus“ formirana je Riječka biskupija od župa Senjsko-modruške, Tršćansko-koparske i Ljubljanske biskupije. Nova dijeceza bila je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici, odnosno nije ušla ni u jednu crkvenu pokrajinu ili metropoliju te je ostala i u crkvenom ustrojstvu svojevrsni „corpus separatum“.

Prvim riječkim biskupom imenovan je 21. lipnja 1926. dotadašnji apostolski administrator Isidoro Sain, koji je upravljao biskupijom do 1933. godine. Nasljeđuje ga Antonio Santin (1933. – 1938.), a njega Ugo Camozzo (1938. – 1947.) koji s klerom odlazi u Italiju.

Nakon Prvoga svj. rata  za područje Kastavštine, koje je ostalo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, uspostavljena je Apostolska administratura Kastva te je 21. siječnja 1924. administratorom imenovan senjsko-modruški biskup dr. Josip Marušić.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata uspostavljena je apostolska administratura kojom je upravljao Karel Jamnik, jelšanski župnik i trnovski dekan, a potom krčki biskup Josip Srebrnić. Slovenski dio Riječke nadbiskupije predan je 3. kolovoza 1951. godine na upravu ljubljanskome biskupu. Senjsko-modruški biskup Viktor Burić preuzima 20. siječnja 1952. godine upravu hrvatskog dijela Riječke biskupije.  Apostolska administratura Kastva priključena je hrvatskom dijelu Riječke biskupije 24. veljače 1964. godine.

Zapleteno crkveno pitanje bit će rješeno Apostolskom konstitucijom 27. srpnja 1969. godine kad je hrvatski dio Riječke biskupije spojen sa Senjsko-modruškom ili Krbavskom biskupijom te je utemeljena Riječko-senjska nadbiskupija, a Rijeka postala sjedištem metropolije kojoj su pripali Krčka i Porečko-pulska biskupija. Modruška ili Krbavska biskupija prestala je tada postojati.