Moj bližnji

„Danas u Europi zabrinjava pokušaj vraćanja unatrag u razumijevanju i tumačenju pojma – ljubav prema bližnjemu. Najtragičnije je što se to čini pozivajući se na kršćanske korijene, na Isusa Krista, na kršćansku Europu. A čini se tako što se u onima drugima, bilo da su to migranti, bilo da su to strani radnici, ne želi više prepoznati bližnjega, ne želi prepoznati brata. Događa se da se opet pojam bližnji sužava na moju vlastitu naciju, moju vlastitu klasu, moju vlastitu rasu. To je nešto protiv čega bismo se mi kršćani trebali boriti.“ Rekao je to nadbiskup Mate Uzinić studentima riječkih fakulteta 6. lipnja u katedrali sv. Vida na misi za kraj akademske godine. Bilo je to u kontekstu skorašnjih izbora za Europski parlament te je pozvao studente da sudjeluju na tim izborima. Objasnio im je da je Isus ljubav prema svakome čovjeku postavio kao radikalan, Božanski zaokret u shvaćanju pitanja tko je moj bližnji. „Isus poziva da ljubimo bližnjega svoga onako kako je on ljubio nas. Da ljubav kojom smo ljubljeni, bude ljubav kojom ljubimo.“

Govorio je o tome nadbiskup i tjedan dana ranije, u često citiranoj propovijedi za Tijelovo. „Neka istraživanja u Europi potvrđuju porast mržnje prema drugima, prema strancima i sve veću popularnost stranaka koje na tome grade svoju politiku. Mi, kršćani, kao da smo postali jedna od najnetolerantnijih skupina u društvu. To nije Kristov put.“

Jesu li studenti poslušali nadbiskupa i sudjelovali na izborima te kome su dali svoj glas ne znamo. Znamo da je u Hrvatskoj HDZ osvojio 6 mandata, SDP 4, a Domovinski pokret i Možemo! po 1 mandat. U EU parlamentu situacija je slična. Europska pučka stranka desnog centra i dalje je opcija s najvećim brojem zastupnika. Socijaldemokrati, kao umjerena, ali nešto liberalnija protuteža već su neko vrijeme u laganom padu, a drastično su pali nešto radikalniji liberali i zeleni. Nacionalističke, populističke i euroskeptične stranke na desnom političkom spektru zajedno bi mogle postati treća snaga u Parlamentu i njihova je brojka u porastu, kako je to primijetio nadbiskup Uzinić. 

Migranti i rodna ideologija neke su od tema koje ujedinjuju taj radikalniji desni spektar. Tu je i tradicija, očuvanje kršćanskih korijena Europe na koje se mnogi pozivaju. No, je li to dovoljno da bi ih mogli smatrati zaista promotorima kršćanskih vrijednosti? Odvajkada se kršćanstvo, ali i druge religije, koristilo za političke svrhe. Dojam je da je tako i danas.

Na to utječe i povijesna podjela političkih uloga na lijeve i desne  stranke. Razvojem demokracije, u obrani vjere, nacije, tradicije i jasnih podjela stajale su desne stranke, dok su novosti po pitanju ljudskih prava, prava radnika, potlačenih i izoliranih donosile one lijeve.

Iako su povijesno uglavnom bile suprotstavljene, iako i danas postoje teme oko kojih se neće složiti, politička ljevica i Crkva danas su mnogo bliže nego se to na prvi pogled čini. Kad pogledamo kršćanski pojam moj bližnji onda je dojam da je u demokratskoj politici druge polovice 20. stoljeća, do danas, sve više dodirnih točaka kršćanstva i lijevog političkog spektra.

„Vjera upućuje vjernika da u drugom vidi brata i sestru koje treba poduprijeti i voljeti.” Ovim riječima započinje „Dokument o ljudskom bratstvu”, koji su prije 5 godina, 4. veljače 2019. godine potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyeb.

Papa Franjo ponovio je tu poruku 11. svibnja kada je primio sudionike Svjetskog susreta o ljudskom bratstvu koji je potaknula Zaklada „Fratelli tutti“, među kojima su bili i dobitnici Nobelove nagrade za mir.

Kada je pak 15. lipnja primio poduzetnike, upravitelje poduzeća i bankare iz cijeloga svijeta, okupljene u mrežu koja živi načela enciklike Laudato si', Papa im je poručio: „Nije dovoljno samo malo filantropije; primite u svoja poduzeća odbačene osobe i mlade.“

Papine poruke nisu, naravno, nešto što će neke od lijevih demokratskih opcija uvrstiti u svoj program. Ali po pitanju dostojanstva i jednakosti svih ljudi, socijalnih prava i brige za manjine, za one najugroženije, brojne mogu biti dodirne točke vjere u Krista i tzv. lijevih političkih programa. Jedno je ipak sigurno, Katolička Crkva ne može se i ne smije poistovjetiti ni sa jednom strankom ili političkom opcijom.