Motriteljska priča

Motritelj ili motrilac je osoba koja ima dužnost da motri, odnosno osoba kojoj je motrenje posao. Ja to, slučajno, znam jer sam odrasla u motriteljskoj obitelji. Naime, moja baka Marija (Marica) Delač bila je dugogodišnja motriteljica pri kišomjernoj postaji Brod Moravice u Gorskom kotaru. Drugim riječima, bila je vanjska suradnica Državnog hidrometeorološkog zavoda.

Meteoroloških postaja ima raznoraznih, specijaliziranih za različite namjene odnosno svrhe mjerenja. Postaje razlikuju se prema smještaju, broju elemenata koji se mjere i prema učestalosti motrenja. Sinoptičke su postaje složene, s velikim brojem specijalnih instrumenata, a opslužuje ih školovani meteorolog, dok su klimatološke odnosno kišomjerne postaje mnogo jednostavnije i pri njima rade motritelji koji nisu meteorolozi već ljudi različitih zanimanja, poput moje bake.

Kako je baka postala motriteljicom? U Gornjim Kutima, blizu Brod Moravica, gdje smo živjeli, već je ranije, 1946. godine, ustrojena klimatološka postaja koju je vodila obitelj Kavran, poznata po obiteljskom nadimku Rohovi. Oni su na svom vrtu imali stup s kišomjerom i tu su obavljali sve potrebne aktivnosti. Pretpostavljam da su oni odabrani za taj posao jer je u obitelji bila učiteljica Marija (Malja) Kavran, na glasu kao vrlo pedantna i kvalitetna u svom poslu. Kada je Malja odselila radi posla, motriteljski je posao preuzela njezina sestara Ljudmila (Lida). Nakon što je i Lida, radi bolesti, odselila k sestri Malji u Zagreb, kišomjerna je postaja prenesena k nama i postavljena u našem dvorištu. Otada se za nju brinula moja teta Nada Delač, a kad je ona odselila u Rijeku, o postaji je nastavila skrbiti baka Marija. Baka je to činila desetljećima pa je poslovanje oko stupa s kišomjerom bilo dio njezinih svakodnevnih obaveza, a samim time i moga djetinjstva.

U sredini dvorišta pred našom Starom hišom, stajao je masivan drveni stup na kojemu je, na visini od otprilike 2 m, bio postavljen metalni kišomjer. Bio je to cilindrični,  80 cm visok predmet, promjera kojih 20 cm. Gornji je šuplji dio sabirao oborine, koje su se slijevale u spremnik na dnu valjka. Imali smo dvije takve istovjetne „sprave“. Baka bi skinula jedan kišomjer i odmah ga zamijenila drugim, a onda bi ovaj prvi odnijela u kuću i stavila na stol. Kad bi bio pun snijega pričekala bi da se otopi, a onda izvadila spremnik, pretočila vodu u menzuru i očitala količinu vode. Zatim bi iz kuhinjske ladice izvadila poseban obrazac, bile su to zapravo pedalj visoke knjižice smeđih korica, u koji bi, vrlo pažljivo, tintanom olovkom, upisala stanje padalina, njihovu količinu, smjer i jačinu vjetra i druge važne podatke. Kako bi joj bilo lakše imala je i posebnu uputu s meteorološkim znakovima otisnutu na podebljem žućkastom kartonu. Sve je ponavljala triput dnevno, točno u propisani sat. A onda bi, na kraju mjeseca, popunjenu knjižicu poslala poštom na Grič, u Zagreb. Oni bi joj odgovorili nekom simboličnom novčanom naknadom, koja je bila toliko mala da se bakin posao zapravo svodio na volontiranje. Za sve te silne godine vjernosti Državni hidrometeorološki zavod nagradio je baku jednom jedinom – značkom.

Mene je sva ta bakina oprema fascinirala, ali me mučilo što mi baka nije dopuštala da to diram. Ništa, čak ni metar kojim je mjerila visinu snijega. Dobro, razumjela sam za staklenu menzuru, koja je već bila pri vrhu okrhnuta, ali drveni metar? Bar se on ne može razbiti… Bila je to jedna od rijetkih zabrana s kojima sam odrasla, što je dodatno pojačavalo moju znatiželju. Kad je, zbog uznapredovalog artritisa, već teško pisala, baka bi mi ponekad dozvolila da umjesto nje popunim knjižicu dok je ona stajala do mene i „komandirala“ što se i gdje ima upisati. Što sam tada već bila studentica, baki nije bilo važno jer me i dalje doživljavala svojom djevojčicom.

Uvijek se raznježim kad se sjetim kako je brižno i s koliko ljubavi baka skrbila o svom kišomjeru pa bi, ako je morala nekuda nakratko otići, svaki put podsjećala djeda da se skrbi o kišomjeru. A kad bi se vratila, baka bi prvo škicnula u staju da vidi kako je blago, a potom bi se uhvatila kišomjera.

Baka je i inače bila „narihtana“ na prirodni sat pa je ustajala sa suncem i prema njemu se ravnala. Znala je očitati suptilne vremenske znakove pa je mogla točno predvidjeti kad će pasti kiša, tuča ili snijeg, kakvo će biti ljeto, a kakva zima… Bila je, jednostavno rečeno, od one vrste ljudi kakvih danas više nema, a koji su čitavog života bili jedno s prirodom. Možda je zato toliko ozbiljno shvaćala i toliko voljela svoj motriteljski posao. A možda i zato što je voljela raditi za opće dobro…

Kad je baka onemoćala, pobrinula se da se postaja preda drugim ljudima, ovaj put obitelji Nikole Grgurića iz Brod Moravica, koji će dalje dobro skrbiti o njoj. Nikola je preminuo 2013. godine, a njegova supruga Zdenka je sama nastavila posao sve dok joj vid nije značajno popustio. Zato je postaja 2015. odjavljena i tako je naš kraj, nakon 70 godina, ostao bez redovnog motritelja.

To je velika šteta jer bi se imalo što motriti budući da su se i klima i ljudi tijekom posljednjih tridesetak godina stubokom promijenili. A možda i nije tako nego sam i ja ostarjela pa bi i meni već dobrodošao jedan starinski kišomjer… Jer, on je, barem, uvijek kazivao istinu, pošteno i na vrijeme, pa je možda i to bio razlog što ga je moja baka toliko voljela.