Možemo biti značajni svijetu samo na Kristov način

Katolička Crkva nakon Božića zakoračit će u godinu jubileja, 2025 godina od rođenja Krista. Za Riječku nadbiskupiju to je ipak samo najava riječkog jubileja, proslave 100. godišnjice otkako je Rijeka 1925. postala sjedište biskupije. O jubilejima, Crkvi, ali i drugim temama razgovarali smo s riječkim nadbiskupom Matom.

Sljedeća je godina u znaku brojnih jubileja. Uz 2025 godina Kristova utjelovljenja, opća Crkva prisjeća se i 1700. obljetnice Prvog ekumenskog sabora u Niceji, Crkva u Hrvatskoj 1100. obljetnice nacionalnih splitskih crkvenih sabora, a Republika Hrvatska 1100. obljetnice krunjenja kralja Tomislava. No nama u Riječkoj nadbiskupiji najvažniji je ipak onaj stogodišnji, otkako je Rijeka postala grad u kojem je i sjedište biskupije. 

Što ti lijepi okrugli brojevi znače za vjernike u Riječkoj nadbiskupiji? Koliko je važno slaviti jubileje, čuvati sjećanje i tradiciju i može li to nam to danas biti od kakve pomoći? 

Ovi okrugli brojevi prilika su nam za zahvalnost. Sve što imamo jest dar. Ponajprije to je Božji dar, a onda i dar svih onih koji su se, otvoreni Božjoj milosti, tijekom ovih sto godina ugrađivali u našu mjesnu Crkvu. Nije to bilo lako vrijeme. Mijenjale su se granice i država i biskupije. Jedni su stanovnici odlazili, drugi dolazili. Učinjene su mnoge dobre stvari od kojih mi i danas živimo. Ali dogodile su se i mnoge nepravde. Neke su rane ostale još uvijek otvorene. Prilika je ovo i za kajanje i pročišćenje sjećanja. I zacjeljivanje rana. No ne smijemo ostati zakopani u prošlosti. Sjećanje je dobro, kao i očuvanje tradicije, ali ne smijemo dopustiti da nas prošlost zarobi i da se tradicija pretvori u tradicionalizam.

Jubilej polazi od prošlosti, ali na njoj se ne zaustavlja. Drugi vatikanski koncil, koji se u međuvremenu dogodio - kojemu šezdeset godina od njegova završetka dogodine također slavimo kao malu obljetnicu - naučio nas je ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u duhu evanđelja. Ono što je počelo prije sto godina u Rijeci u duhu onoga vremena, ili prije 2025. utjelovljenjem Isusa Krista i u duhu njegova vremena, treba se nastaviti i u našoj sadašnjosti, vodeći računa o znakovima našeg vremena i duhu evanđelja. Mi i naš jubilej samo smo jedna karika u lancu.

Ne smijemo dopustiti da taj lanac bude prekinut, nego trebamo omogućiti da se nastavi novom karikom i, ako Bog da, novim jubilejima. To se ne može dogoditi ako naš jubilej ostane samo nostalgično sjećanje na prošla vremena, kao da su ona bila bolja od naših. Istina je, zapravo, da nisu. Bila su to teška vremena. I nastavila su se još težim. Ni naša vremena nisu laka. Ali mogu biti bolja ako ih živimo sličnim zanosom kao što je bio na početku. I s obnovljenim povjerenjem u Boga i njegov plan s nama i s povjerenjem jednih u druge.

I mi u svom vremenu možemo prepoznati znakove Božje milosti koji su, kako kaže papa Franjo za opći jubilej, znakovi nade. I trebamo zauzetom ljubavlju nastaviti ono poslanje koje nam je Krist povjerio na ovom prostoru koji nazivamo Riječka nadbiskupija i za ljude našeg vremena. Tako možemo doista biti hodočasnici nade. I kao hodočasnici nade, ne samo sa zahvalnošću sjećati se naše prošlosti nego u zauzetoj ljubavi s nadom gledati i u budućnost naše mjesne Crkve.

Prošle su, upravo, dvije godine da ste u službi riječkog nadbiskupa, a ovdje ste zapravo već četiri godine jer bili ste i nadbiskup koadjutor. Upoznali ste sve župe, mnoge vjernike, znate s kojim svećenicima raspolažete. Kakvo je stanje vjere, Crkve, zajednice vjernika u župama Riječke nadbiskupije? S čime ste zadovoljni, što biste voljeli poboljšati? 

Vjera se u Riječkoj nadbiskupiji sve manje pretpostavlja, a sve više postaje osoban izbor. To je izazov na koji još uvijek nismo pronašli pravi odgovor. Naš pastoral još je uvijek organiziran na klasičan način. Pretpostavlja da se prvi navještaj vjere događa u obitelji, a nastavlja u župi, ali nije više tako. Govori se da je to posljedica pandemije. Vjerujem da je i ona tome dala svoj doprinos, ali nije samo to razlog. Živimo u novim vremenima.

Vjernika, osobito onih srednje generacije, mladih i djece, sve je manje po našim crkvama, na pobožnostima i misama. I s njima, zbog tradicionalnih razloga, postoji još uvijek neka veza preko sakramenata koje primaju i, eventualno, školskog vjeronauka koji još uvijek većina upisuje, barem dok ne prime sakramente. Ali to sve u njima i njihovim životima nerijetko ne ostavlja neki dublji trag vjere. Vjera ostaje na površnosti. Mnogi je i kao odrasli razumijevaju na način na koji su je razumjeli kao prvopričesnici. Oni koji odlaze, odlaze i stoga jer im mi koji ostajemo nismo uspjeli posvjedočili radost evanđelja i istinsku ljepotu kršćanske vjere te vrijednost nasljedovanja Isusa Krista i života u skladu s njegovim evanđeljem.

Ponekad se nameće pitanje ne zašto su neki otišli, to nam danas postaje gotovo razumljivo, nego zašto su neki ostali. Možda problem o kojem govorim najbolje pokazuje rasprava oko krizmanika koji dolaze na pripravu i misu i onih koji ne idu, pri čemu se dolazak na pripravu i na misu ne vidi kao privilegij i milost nego kao teret. U prednosti nisu oni koji se imaju priliku dobro pripremiti za sakramente, a tim i za život po vjeri, nego se smatraju privilegiranima oni koji se uopće ne pripreme, ali prime sakramente.

Papa Franjo nedavno je rekao da nije problem što nas je malo. Problem je ako nismo relevantni. Ja bih rekao da je to što smo postali beznačajni razlog što nas je sve manje. Problem je također što ponekad želimo postati značajni na pogrešne načine, na način ovoga svijeta i njegove logike i ponuda koje ne samo da druge ne privlače evanđelju nego i nas udaljavaju od evanđelja. 

Možemo biti značajni samo ako to postanemo na Kristov način. A on se lišio svoga dostojanstva da bi postao naš sluga u ljubavi.  Evo to je ono što bih želio poboljšati. Želio bih da svi mi shvatimo – i mi svećenici i mi vjernici - da se vjera više ne pretpostavlja i ne može pretpostavljati. Vjera je danas samo jedna od ponuda. I Bogu hvala da je tako, da oni koji vjeruju i pripadaju našim zajednicama čine to slobodnim izborom, a ne zato što moraju ili zato što uopće ne misle, nego se to tako jednostavno pretpostavlja. Ništa se više ne pretpostavlja. Biti ovoga svjestan ne znači ugasiti stijenj što jedva tinja ili pokidati prelomljenu trsku, nego znači tražiti nove načine uključivanja kako se nitko ne bi osjetio isključenim i kako bi svatko mogao u našoj riječkoj Crkvi naići na otvorena vrata ponajprije srca, a onda i naših crkava.

Želio bih da naša riječka Crkva bude Crkva dijaloga, da to bude doista sinodalna Crkva koja hoda zajedno i prati sve svoje članove pa i one koji su to samo formalno, da nastavi biti Crkva koja služi. A Crkva to može samo ako to budemo htjeli mi koji činimo ovu Crkvu, svatko od nas, vjernika, posvećenih osoba i klerika, onim svojim doprinosom i darovima koje imamo. Ti nam darovi nisu dani da bismo ih imali za sebe nego da bismo ih mogli darovati drugima. I da bismo, u zajedništvu i ljubavi i vođeni Duhom Svetim koji nadahnjuje i vodi Crkvu u njezinu poslanju, mogli nastaviti Kristovo djelo spasenja.  

Brojne ste pastoralne i karitativne projekte nastavili, ali i pokrenuli nove. To se posebno odnosi na brigu za najmanje zaštićene skupine. Snažna je i vrlo konkretna bila vaša podrška migrantima, karitativnim ustanovama... U ovoj godini na izmaku kao novost valja istaknuti prvo javno financijsko izvješće Riječke nadbiskupije. Što biste vi izdvojili kao najvažniji događaj? 

Iako javno financijsko izvješće Riječke nadbiskupije nije pobudilo neku veću pažnju u javnosti, ono je zasigurno bilo važan događaj koji treba izdvojiti. To nije, kako sam istaknuo i u popratnom pismu, bio tek izvještaj o novcu i imovini koju imamo. Bio je to izvještaj i o onome što s tim novcem i s tom imovinom činimo, kako u izvršenju svoga temeljnog poslanja navješćivanja evanđelja tako i u činjenju dobra onima koji su u potrebi.

Ipak, kao najvažniji događaj ne bih izdvojio to nego ređenje šestorice novih svećenika koji su se prošloga ljeta ugradili u poslanje naše Crkve. Oni će, uvjeren sam, svojim idejama i zalaganjem dati novi zamah našoj Crkvi.

Od drugih događaja bilo bi vrijedno spomenuti Mediteranske teološke susrete u Lovranu, koji su se nastavili, ali koji su ove godine dobili na značenju, budući da su osim ekumenskog karaktera dobili i onaj međureligijski i tako postali svojevrstan kanal ne samo za teološki dijalog među studentima i profesorima različitih kršćanskih Crkava i denominacija nego i za dijalog kršćanstva s islamom. Bila je to prilika za bolje i konkretnije razumijevanje važnih poruka pape Franje o sveopćem bratstvu i sestrinstvu, što postaje posebno važno u ovom našem vremenu u kojem se šire ratovi i neprijateljstva. U ovom kontekstu zaslužuje da se spomene i posjet podtajnice Biskupske sinode Nathalie Becquart, koja je sudionike Mediteranskih teoloških susreta, a tijekom okruglog stola u našoj nadbiskupiji i zainteresiranu javnost, upoznala sa sinodalnim procesima Katoličke Crkve. 

Na pastoralnom polju možemo primijetiti da je najviše susreta bilo s osobama s invaliditetom. Što se po tom pitanju čini u Riječkoj nadbiskupiji i što se još očekuje? 

To je zapravo projekt Pododbora za osobe s invaliditetom pri Vijeću HBK-a za laike i Vijeća HBK-a za život i obitelj, odnosno trogodišnjeg pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“ (2023. – 2025.) u koji smo se mi u Riječkoj nadbiskupiji rado uključili i koji je već za sada dao dobre rezultate, u smislu formiranja pastoralnog odsjeka pri Uredu za pastoral, koji nas sve senzibilizira i za ovo pitanje.

Namjera nam je s tim i nastaviti trudeći se oko inkluzivnog pastorala s osobama s invaliditetom kako bi osobe s invaliditetom i njihove obitelji mogle otkriti Crkvu kao svoj dom, u kojemu mogu ne samo primiti ono što njima treba nego i darovati drugima ono što imaju. Kako bi se to dogodilo, moramo međutim najprije premostiti one prepreke koje ih udaljavaju od nas i nas od njih.

Iako se čini da su najveći problem arhitektonske prepreke koje postoje i doista trebamo vidjeti kako ih prevladati kako bi osobe s invaliditetom mogle biti što je moguće samostalnije, puno je važnije, a i teže, premošćivanje unutarnjih prepreka koje se nalaze u nama zbog predrasuda, straha i drugog. Evo, želja nam je raditi na tome da se dogodi to premošćivanje. Nismo još ni blizu tome, ali na dobrom smo putu. 

Sinodalni proces stavio je naglasak na potrebu i mogućnosti većeg angažmana vjernika laika u crkvenoj zajednici. Kao predsjednik Vijeća HBK-a za laike, kako ocjenjujete angažman laika u Crkvi u Hrvatskoj? Kako Vijeće može pomoći laicima da budu aktivniji? Može li baš uz pomoć laika Crkva u Hrvatskoj brže odgovoriti na izazove današnjeg vremena?

Nisam, nažalost, više predsjednik Vijeća HBK-a za laike. Naime Hrvatska biskupska konferencija na našem posljednjem zasjedanju, prije mjesec dana, nije podržala moju viziju rada tog Vijeća i planove i programe koje smo kao Vijeće usvojili i planirali u idućem razdoblju. Nakon toga moj je ostanak na toj službi postao besmislen.

O tome kako kao riječki nadbiskup ocjenjujem stanje laikata u našoj Crkvi nešto sam nedavno već govorio spominjući dvije dominantne duhovnosti u našem laikatu: autoreferentnu, koja od Boga traži zadovoljenje vlastitih potreba, i ispolitiziranu, koja ga želi iskoristiti u političke svrhe. Ovo kratko vrijeme koje sam proveo na čelu Vijeća HBK-a za laike pomoglo mi je otkriti i treću skupinu kojoj su okosnica laici teolozi, a koja je svjesna svojih karizmi i darova. Oni se, na ravnopravan način s nama klericima, žele ugraditi u Crkvu i njezino poslanje, a dijalogom sa suvremenim svijetom koji ne razumijevaju kao neprijatelja nego kao izazov i poslanje, žele dati kršćanski pečat društvenoj zajednici u kojoj živimo. Ta je skupina zasad dosta mala, usuđujem se reći i marginalizirana. Ali ona u sebi ima velik potencijal, snažan poput onog potencijala koji postoji u gorušičinu zrnu.

Naše je Vijeće željelo poticati takav laikat i na svim drugim razinama. Željeli smo u svakoj biskupiji imati nekoga tko bi nam u tome pomagao, kako bismo time ojačali uloge i aktivnosti laika u našoj Crkvi, ali i kako bi vjernici laici mogli konstruktivno doprinijeti boljitku našeg društva. U cilju jačanja mreže podrške i razvoja laičkog angažmana u Crkvi željeli smo se također upoznati s postojećim programima za formaciju vjernika laika u našim biskupijama, ali i sami ponuditi neke oblike online edukacije. Jedan od prvih važnih planova bio je i ažuriranje podataka o laičkim udruženjima. Već smo pripremili online obrazac kako bi se stvorila cjelovita baza podataka. Planirali smo, nakon što dobijemo podatke, organizirati godišnje susrete da bismo se međusobno bolje upoznali, izmijenili iskustva i nešto naučili jedni od drugih. Uz prvi takav susret planirali smo, o šezdesetoj obljetnici Dekreta o apostolatu laika Drugog vatikanskog sabora, organizirati kolokvij o temi „Vjernici laici u Crkvi i društvu od Drugog vatikanskog koncila do Sinode o sinodalnosti“.

Ciljevi su ovog kolokvija, a ja bih se usudio reći da su to bili i dugoročni ciljevi rada našeg Vijeća: razmotriti i vrednovati mjesto i ulogu vjernika laika u svjetlu Drugog vatikanskog koncila i poslijekoncilskog učiteljstva; pridonijeti većoj svijesti crkvenosti kod svih krštenika, kao i odgovornosti za život po evanđelju, evangelizaciju i crkveno zajedništvo; osvijestiti da, prema dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, poslanje vjernika laika u svijetu nije mandat koji se prima od hijerarhije nego obveza po krštenju; upoznati različite profile vjernika laika i laičkog angažmana u Crkvi i društvu, osobito u Hrvatskoj; senzibilizirati vjernike laike, ali i svećenike i biskupe, za veće međusobno povjerenje, dijalog i suradnju u koncilskom i sinodalnom duhu zajedništva i suodgovornosti; pridonijeti većoj prepoznatljivosti, priznanju i uključenosti vjernika laika u Crkvu i hrvatsko društvo; poslati u javnost pozitivnu poruku o vjernicima laicima u Crkvi i hrvatskom društvu te, na kraju, pokrenuti dijalog i suradnju među vjernicima laicima bez obzira na razlike koje među njima postoje i naglaske koje daju svojem djelovanju te ih potaknuti na koordinirano djelovanje u vidu organizacije redovitih skupova i prigodnih i drugih tematskih susreta.

Sve su to bili naši planovi, ali, nažalost, nisu prihvaćeni. Da su prihvaćeni, vjerujem kako bi uz pomoć vjernika laika Crkva u Hrvatskoj mogla brže i bolje odgovoriti na izazove današnjeg vremena. Upravo zato ne smijemo odustati nego trebamo pokušati učiniti ono što možemo. O tome puno toga ovisi.   

Na planu opće Crkve događaju se važne promjene, ne odvijaju se revolucionarnom brzinom, ali mijenjaju pozicioniranje Crkve prema svijetu. Imamo završni dokument Sinode koji daje neke smjernice, ali mnoga su pitanja još uvijek otvorena. Neka od tih pitanja izazivaju snažnu polarizaciju među vjernicima. Što nam je donijela Sinoda o sinodalnosti? Općenito trogodišnji sinodalni hod?

Imamo završni dokument, ali ne i završenu Sinodu. Ona je zapravo tek počela. Mnoga su pitanja još uvijek ostala otvorena, ali dobili smo „sinodsku“ metodu, odnosno razgovor u Duhu koji je sredstvo slušanja i razlučivanja onoga što nam Duh Sveti govori. Upravo je ta metoda prilika da možemo s vremenom odgovoriti i na ta pitanja koja su još uvijek ostala neodgovorena. Ta metoda također je prilika i da se postave neka nova pitanja te da se i na njih traže i pronađu odgovori u duhu evanđelja.

Zato je, po mom mišljenju, najvažniji doprinos Sinode o sinodalnosti, sinodalnost kao takva. Ponovo smo otkrili da je Crkva sinodalna, odnosno da svi hodimo zajedno, da svi imamo jednako dostojanstvo i da smo svi odgovorni za Crkvu i njezino poslanje. Ovo znači i da smo i pozvani svi zajedno, u duhu suradnje i podijeljene suodgovornosti, tražiti nove odgovore na pastoralne potrebe našega vremena. Sinodalnost koju je proteklih tri godine pokušavao širiti papa Franjo konkretna je primjena nauka Drugog vatikanskog koncila i poslijekoncilskog učiteljstva.

Pape nakon Koncila dali su velik doprinos dijalogu Crkve i svijeta, a papa Franjo danas daje velik doprinos dijalogu unutar Crkve. Cijeli Božji narod u sinodalnoj Crkvi zajedno nastoji pronaći adekvatne pastoralne odgovore na izazove našega vremena, u skladu s Božjom voljom. Odgovori na prethodna pitanja upućuju na to da kler i biskupi danas u pronalaženju tih adekvatnih odgovora ne mogu tražiti rješenja bez suradnje s cijelim Božjim narodom.

Papa Franjo, dobro prihvaćen u svjetskoj javnosti, na meti je kritika dijela vjernika koji sebe smatraju čuvarima tradicije i crkvenog nauka i predbacuju mu da je iznevjerio crkveni nauk, da je tolerantan prema grešnicima, a strog prema svojima. Treba li Papa biti tolerantan i prema svojim kritičarima?

Mislim da se papa Franjo pokazao poprilično tolerantnim na kritike koje mu se upućuju. Na one koje su mu javno upućivali neki kardinali, on je odgovorio. Neke je druge kritike ignorirao jer ih je razumio kao provokaciju, a to su i bile. Neke nisu ni došle do njega i Bogu hvala da je tako. Tužno je čitati i slušati neke poruke o njemu koje se šire društvenim mrežama, ali i na druge načine. U njima se ponekad može prepoznati i istinska mržnja koja je, kao i svaka druga mržnja, na sve sposobna. Mržnja truje najprije onoga tko joj je izvor, a onda se širi i na druge oko sebe. Mnogi su zavedeni. Najčudnije je od svega što se to sve predstavlja pod plaštem brige za Katoličku Crkvu i njezino poslanje u svijetu. I brigom za istinu.

Nekad smo imali papu kao kriterij onoga što je katoličko i što je za nas katolike istina. Danas mnogi smatraju sebe same većim katolicima od samoga pape i svoje vlastito mišljenje posljednjim kriterijem istine. Rijetki su od ovih kritičara i širitelja mržnje prema papi Franji sankcionirani. A i oni koji jesu, nisu to zato što je to htio papa Franjo nego jer su oni to tako htjeli. Postoje naime granice preko kojih, kad se prijeđe, sami sebe isključujemo iz zajedništva Crkve. Kad se, na primjer, dogodi otpad od vjere, krivovjerje ili raskol, ili kad se napravi nešto drugo što i kanonsko pravo sankcionira unaprijed izrečenim kaznama, crkvenim tijelima ne preostaje drugo nego konstatirati da se to dogodilo i u skladu s tim proglasiti sankcije. 

To što predbacuju Papi, često predbacuju i Vama. Ne bojite se iznijeti mišljenje koje odudara od ustaljenog, po mnogočemu ste u Hrvatskoj prvi ili drugačiji. Svjesni ste da to može smetati onima koji vole ploviti mirnim vodama, ustaljenim predrasudama?

Nije mi cilj biti ni prvi ni drugačiji. Želim samo biti autentičan, dosljedan, biti Kristov. I žao mi je ako to znači da sam zato drugačiji. Nije se uvijek lako s tim nositi, ali mislim da nemam pravo odustati. Bolno mi je čuti i pročitati laži koje se o meni šire i zlonamjerne interpretacije onoga što sam rekao.

Nedavno sam jednu osobu, koja me je kritizirala zbog mojih stavova, upitao je li ikad pročitala ono o čemu sam govorio dalje od komentara i naslova, koji su više ili manje stvar uredničke politike, a ne mojih stavova. Odgovor je bio da nije. I zapravo to je pravi problem. Ljudi su o meni i mom djelovanju zauzeli svoj stav na temelju naslova i zlonamjernih interpretacija, a bez i najmanjeg truda oko toga da saznaju što ja doista govorim i činim. Često sam nailazio, osobito u komentarima, koje zbog toga više uopće ne čitam, na izjave istinske mržnje. Ne znam kako je to uopće moguće spojiti s kršćanskom vjerom, ali čini se da nekima jest. Ne mogu to promijeniti. Mogu oprostiti. I svima reći da nikoga ne mrzim. Molim Gospodina da moje srce uskladi sa svojim srcem kako bih na mržnju mogao odgovoriti onako kako on odgovara, a njegov je odgovor ljubav.

Kažu da jedva čekam nastupiti u medijima. Istina je sasvim drugačija. Zapravo je obrnuto. Ali često popunjavam prostor u koji se drugi ne žele odazvati. Netko, osobito u kriznim situacijama, to mora učiniti. Kažu da podilazim medijima i da se želim svidjeti javnosti. Ali kad bih želio podilaziti medijima i svidjeti se javnosti, ne bi li mi se više isplatilo podilaziti crkvenim medijima i svidjeti se crkvenoj javnosti? Bilo bi mi puno lakše jer lakše je kad te drugi kritizira, a tvoj brani. U mom je slučaju obrnuto. Ponekad se i meni čini da je više vjere u rimskog satnika negoli u onih koji kažu da slijede Isusa.

Utjehu mi donose mnogi nepoznati ljudi, oni koji mi prilaze i zahvaljuju na onome što činim. Oni su mi podrška i ohrabrenje. Inače, kad je riječ o crkvenim medijima, pozdravljam to da su se neki od njih konačno usudili kritički progovoriti o mom djelovanju, odnosno o djelovanju jednog nadbiskupa, kao na primjer Hrvatski katolički radio ili glasilo Zagrebačke nadbiskupije Glas Koncila. Nadam se da će se usuditi nastaviti i jednako kritički progovoriti i o nekim drugim pojavama u našoj Crkvi, što nažalost, u načelu, do sada nije bio slučaj. A puno je bilo, i ima, prilika.   

U ovogodišnjoj božićnoj poruci govorite o jubilejima i o nadi. Što ćete poručiti čitateljima Zvona?

Dok čitateljima Zvona želim sretan Božić, htio bih da u evanđeoskim tekstovima ovoga Božića potraže i nađu onoga koji donosi nadu i mir. Naime i nada i mir potrebni su nam u globalnom kontekstu gdje se prijeti trećim svjetskim ratom, ali i u našem domaćem kontekstu ranjenom velikim podijeljenostima u društvu i u Crkvi.