Nacionalizmi i totalitarizmi uništavaju čovječanstvo

Kao izaslanik pape Lava XIV., nadbiskup Bologne i predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi boravio je u Rijeci 13. i 14. lipnja na proslavi 100. godišnjice osnutka biskupije sa sjedištem u Rijeci. Nakon večernje 13. lipnja u riječkoj katedrali ulovili smo dragocjene minute za razgovor s ovim talijanskim kardinalom svjetskih obzora, posebnim izaslanikom pape Franje za mir, zaštitnikom najslabijih i siromašnih, koji je bio u najužem krugu kandidata za izbor novog pape jer promišlja ne samo o Crkvi u Italiji ili Europi nego o misiji Crkve u čovječanstvu.

Bili ste predstavnik pape Franje u brojnim diplomatskim misijama za postizanje mira u ratom pogođenim područjima. Dok ste se spremali za put iz Bologne u Rijeku, došlo je do nove eskalacije između Izraela i Irana. Kako komentirate najnoviji razvoj situacije?

Rat je uvijek poraz. Apel koji je Papa Lav uputio potpuno je suprotan ovome što se događa jer on poziva na zaustavljanje rata, na razgovor, na međusobno gledanje oči u oči. Upotrijebio je jedan vrlo lijep izraz: „Dođite ovamo i pogledajte jedan drugome oči u oči.” To znači imati povjerenja da dijalog može riješiti ono što nas dijeli. Ovo što se sinoć dogodilo između Izraela i Irana pobuđuje veliku zabrinutost. Dijelim riječi patrijarha Pizzaballe, koji je izrazio veliku patnju i također odbacivanje onoga što se događa u Pojasu Gaze. Ako se ne varam, upotrijebio je vrlo snažan izraz: ono što se događa nezamislivo je i neprihvatljivo. Moramo pomoći, moramo pokušati učiniti sve kako bi se ovo zaustavilo, kako bismo pronašli načine da gradimo mostove. Rat podiže samo zidove i grobove, množi probleme i rađa još većim poteškoćama za zajednički život.

Došli ste u Rijeku na proslavu 100 godina biskupije koja je nastala kao mjesna Crkva sastavljena od tri naroda – Hrvata, Talijana i Slovenaca. Dakle, radi se o suživotu među narodima i kršćanstvu koje bi trebalo ujediniti sve. No povijesno iskustvo 20. stoljeća bilo je teško – i to za sve. Maloprije ste na večernjoj spomenuli pomireno sjećanje. Kako doći do pomirenog sjećanja?

Do pomirenog sjećanja može se doći boreći se protiv onoga što razlike pretvara u neprijateljstva. U velikoj mjeri to su naprimjer nacionalizmi – nacionalizmi i totalitarizmi uništili su suživot. Mi moramo graditi snažniji suživot. Različitosti ne treba izbrisati nego valja naučiti živjeti zajedno. Trebamo se boriti protiv „virusa” koji onemogućuju zajednički život. To je povijest čovječanstva, još od prve braće – Kajina i Abela. Tamo je virus bio u tome što je jedan mislio da ono što drugi posjeduju, njemu nešto oduzima. I slijedio je svoj nagon – kao što su to činila i Josipova braća, koja nisu mogla prihvatiti različitost snova svoga mlađeg brata i više nisu znala govoriti s njim prijateljski. Zato kršćani imaju veliku odgovornost – jer su pozvani u drugome prepoznati bližnjega. Kršćanin ne može biti nacionalist. Pripada jednoj zemlji, jednoj domovini, ali to nikada ne smije postati neprijateljstvo, jer i drugi su naši bližnji.

Kada uspoređujemo grad u kojem ste nadbiskup, Bolognu, s Rijekom, onda postoji jedna sličnost, a to je socijalno pitanje. Ponekad su ljudi koji su se tijekom 20. stoljeća zauzimali za društvenu pravdu u svijetu osjećali da to nije spojivo s Crkvom, odnosno da je kršćanstvo na drugoj strani s posljedicom da je velik broj ljudi napustio prakticiranje vjere, govori se čak o apostaziji masa tijekom 20. stoljeća. Koju pouku možemo izvući kao Crkva i kao katolici?

One koji su se udaljili Crkva je često osuđivala i nije znala razumjeti pitanja koja su joj oni postavljali. Naprotiv, moramo shvatiti pitanja koja mnogi upućuju Crkvi, čak i kada se od nje udaljavaju. Crkva živi u svijetu i, kako je rekao Koncil, sve što je ljudsko pripada Crkvi, a sve nade i radosti, nade i tjeskobe ljudi jesu i nade i tjeskobe Crkve. Nažalost, mnogi su Crkvu doživljavali kao daleku, odsutnu, ravnodušnu, primjerice prema nepravdi i nejednakosti.

A borba za pravdu pripada upravo Crkvi – na to potiče Socijalni nauk Crkve. Možda nam zato treba Crkva koja će biti još prisutnija usred poteškoća svijeta i koja će znati stvarati saveze kako bismo mogli ponuditi neka rješenja. Čini mi se da vizija enciklike Fratelli tutti pape Franje predstavlja polazište koje može ujediniti ljude: početak zajedničke vizije i zajedničkog napora vjernika različitih religija i cijeloga čovječanstva – ono što bi Pavao VI. nazvao „ljudima dobre volje“ – jer imamo samo jednu kuću koju moramo braniti da ne bude iskorištavana i u kojoj moramo naučiti živjeti zajedno. Zato je Fratelli tutti ta velika vizija koju možemo dijeliti s onima koji su daleko, s onima koji nisu pronašli odgovor u Crkvi, ali nas ta vizija zasigurno ponovno dovodi do mnoge braće i sestara.

Vi ste dugo bili angažirani u Italiji sa Zajednicom svetoga Egidija, poznatoj po svome ekumenizmu, mirotvornu djelovanju i, posljednjih godina, po humanitarnim koridorima kojima su tisuće izbjeglica stigle u Italiju i potom ih prihvatile župne zajednice. U Hrvatskoj Isusovačka služba za izbjeglice nastoji pomagati izbjeglicama istim načelom, ali ovdašnje civilne vlasti – ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova – nisu pokazala zanimanje za takvu inicijativu. Osim toga, Hrvatska je, nažalost, poznata po oštrim postupcima granične policije. Kako se Crkva može angažirati da promijeni ovo stanje stvari i ovu situaciju?

Crkva ima dužnost koja proizlazi iz evanđelja: Bijah stranac i primiste me. Dakle, to nije nešto opcionalno nego dio onoga što znači biti kršćaninom. Suočavamo se s epohalnim fenomenom i potrebno je uskladiti sigurnost onih koji iz nužde postaju stranci sa sigurnošću onih koji ih primaju. Vjerujemo da čovječnost nije luksuz niti nešto za odabrane; postupati čovječno pomoći će nam pronaći rješenja za reguliranje toga fenomena koji je, uostalom, oduvijek postojao na Mediteranu i diljem svijeta. Migracije i selidbe stanovništva oduvijek su postojale. One u nama bude velik strah, ali naposljetku moramo zajedno naučiti upravljati tim. Europa ima veliku odgovornost suočiti se s tim zajedno.

Nažalost, nacionalizmi i suverenizmi raspiruju taj problem i pretvaraju ga u ideološko pitanje, iskrivljujući ga. Uzmimo primjer Italije: Italiji su potrebni stranci. To je jedna od zemalja u Europi s najmanjim natalitetom, pa mnoge tvrtke ne mogu pronaći radnike. Radi se o načinu upravljanja tim pitanjem koje bi, u jednoj širokoj viziji, trebalo riješiti na način da se dade sigurnost kako onima koji dolaze tako i onima koji ih primaju. Humanitarni koridori jedno su od tih rješenja. Tu su i radni koridori. Primjerice, velika bolnica ne zna kako riješiti manjak medicinskih sestara i mora ih potražiti drugdje. Treba dakle spojiti potrebe onih koji traže budućnost, jer je u svojoj domovini nemaju, i potrebe onih koji ih primaju. Za to su potrebni jasnoća, pravila i vizija, a ne samo raspirivanje straha. Strah ne dopušta razumno razmišljanje; strah je uvijek loš savjetnik. Misliš da ćeš tako pronaći sigurnost, a zapravo sam sebi gradiš zatvor.

U zemljama poput naše, Hrvatske, gdje je za vrijeme komunizma religija bila protjerana iz javne sfere, danas u demokraciji ta prisutnost donosi nove izazove — među kojima nije najmanje važan onaj zloupotrebe religije u političke svrhe i instrumentalizacije kršćanstva, što se na kraju pokaže kao protusvjedočanstvo. Kako se suočiti s tim problemom?

Crkva ne vodi politiku i ne ulazi u izbore koji se tiču „polisa” (grada/države). Ona podsjeća sve zašto bi se to trebalo činiti i podsjeća što treba biti u središtu života i građanskog društva – osoba. Poštovanje svake osobe, obrana života uvijek – od početka do kraja, i u svemu što je između. Nije riječ samo o početku i kraju života.

Zatim dolazi odgovornost kršćana da to pretoče u služenje općem dobru. I ja se nadam da će predivna stvar, koja se zove Socijalni nauk Crkve – a to znači pogled koji Crkva ima na zajednički život, na poštovanje prema svakome – biti prisutna. Vjerujem da je potrebno mnogo kršćana koji će se tome posvetiti i mislim da je to velik izazov, jer inače politika postaje nešto što je u interesu samo nekolicine ili se izgubi iz vida središnje mjesto osobe.