Nikolinje u brodmoravičkom kraju

Središnja crkva brodmoravičkog kraja je crkva sv. Nikole iz 15. st. koja je, možda, kao drvena građevina, podignuta i ranije. Zato je sv. Nikola, kao patron tamošnje župne crkve uvijek bio osobito svečano slavljen.

Za Mikülino (Nikolinje), koje označava početak božićnih običaja, pripreme bi počele nekoliko dana ranije. Seoske su žene temeljito očistile crkvu i oltare bogato iskitile cvijećem. Zbor i orguljaš, obično lokalni učitelj, također su vježbali za tu priliku budući da je na blagdan u dupke punoj crkvi slavljena pjevana misa. Mjesnom bi župniku koncelebrirali njegovi prijatelji župnici iz okolnih župa koje bi on poslije počastio objedom.

Kako su se odrasli radovali misi, tako su se seoska djeca radovala danu koji je prethodio blagdanu. Djeca bi tada očistila svoje cipelice i navečer ih stavila na prozorsku klupicu. Noću bi roditelji, u ime darežljivog sv. Nikole, cipelice napunili jabukama, orasima i drugim suhim voćem.

Petoga prosinca seoska bi djeca s nestrpljenjem očekivala i pohod dvojice mještana maskiranih u likove sv. Nikole i Krampusa. Moja mama Vida Delač, danas osamdesetpetogodišnjakinja, još se živo sjeća toga predratnog običaja. Dakle, kad se saznalo da selom prolaze sv. Nikola i njegov zločesti pratilac, djeca su ih s nestrpljenjem čekala u svojim domovima. Čekanje se neki put jako odužilo jer su njih dvojica obilazili sve seoske uličice i zaustavljali se kod svakog djeteta predškolske dobi. Mama se sjeća da je Nikola, odjeven u svijetlu biskupsku odoru, bio dobrohotan, ali je zato Krampus bio strašan. On je bio maskiran u životinjsko krzno, s rogatom i zubatom maskom na glavi, a za sobom je vukao dugi rep i lance koji su zlokobno zveckali. Djeca su znala da će lancima vezati zločestu djecu kako bi ih mogao odvući sa sobom, ravno u pakao. Svima su im dolazile u sjećanje učinjene nepodopštine pa su se svesrdno nadali da Krampus nije baš potanko informiran o svim njihovim podvizima. Krampus je, sjeća se mama, imao grozan glas, ali su lanci bili najgori. Djeca su ga se strašno bojala, a mama kaže da se sakrivala iza bakine suknje i doslovno se tresla od straha.

Sv. Nikola je na leđima nosio veliki koš iz kojega je vadio darove za dobru, ali i zločestu djecu. Bila su to pedalj dugačka peciva u obliku sv. Nikole i Krampusa, vrlo živopisno i detaljno oblikovana (Krampus je imao isplažen jezik i dugi rep), a ispečena u mjesnoj pekarnici pr Klabičarjevih. I roditelji su u to vrijeme mogli kupiti koje takvo pecivo i darivati djecu. Krampus je, pak, iz svoga koša vadio brezove šibe ukrašene mašnicama i dijelio ih onoj malo manje dobroj djeci.

Odakle je, uopće, taj običaj došao u Gorski kotar? Većina etnologa smatra da Krampus podrijetlo vuče iz poganske pretkršćanske mitologije, a zadržao se u folkloru zemalja bivše Austro-Ugarske Carevine. Naziv Krampus dolazi od njemačkog naziva za kandžu. U Gorski je kotar došao peko Slovenije, gdje ga zovu Parkelj, što ima isto značenje.

Tradicionalno, Krampus je antropomorfni lik, nalik vragu, koji je izgledom i ponašanjem protuteža dobrom i ljubaznom sv. Nikoli. On nas – iako na grub način – trajno podsjeća kako u životu postoji dualizam dobra i zla i kako je uvijek poželjno odabrati dobro, ako radi ničeg drugog, a ono radi kazne kojom Krampus ‟nagrađujeˮ nedjela.

Taj se običaj pomalo ugasio poslije Drugog svjetskog rata. Totalitarni režimi nisu voljeli svece, a Krampusa još manje. Razlog je jednostavan: Krampus se likom i ponašanjem posve oteo kontroli pa si je, kao takav, mogao dopustiti da pod maskom štošta neprimjereno kaže ili napravi.

Udruga za očuvanje brodmoravičkih starina ‟Turanjˮ oživjela je 2010. taj običaj. Tako sv. Nikola opet prolazi selom u društvu Krampusa, a obiđe i mjesnu osnovnu školu. Sv. Nikola ima sve svetačke atribute: biskupsku odjeću, mitru na glavi, dugu bijelu bratu, biskupski štap i košaru s voćem i slatkišima kojima daruje djecu. Krampus i danas ima rogatu đavolju masku s dugim jezikom, odjeven je u krzneno odijelo opasano lancima (žlajdrama) koje vise i vuku se po putu za njim. Oko pojasa mu je vezano kravlje zvono koje najavljuje njihov dolazak. Naravno, tu je koš i obilje šiba za one malo manje poslušne. I dok je svetac odjeven u bijelo, zlatom porubljeno ruho, dotle je Krampus sav u crnome što pridonosi zastrašujućem dojmu.

Danas, kad se otišlo u drugu pedagošku krajnost čija je posljedica epidemija popustljivog odgoja, nije nam jasno da se pred samo stotinjak godina plašenje djece, uključujući tu i vlastitu, smatralo ne samo prihvatljivom nego i poželjnom odgojnom metodom. Išlo se tako daleko da je traumatizirano dijete smatrano dobro odgojenim jer je za cijeli život upamtilo ‟pouku pričeˮ. Na tom je tragu bio i njemački običaj slanja čestitki s Krampusovim likom (okruženim izbezumljenom dječicom), što se proširilo i u našim krajevima. Za ilustraciju prilažemo i jednu takvu, malo manje strašnu, čestitku s početka prošlog stoljeća.

I danas su dobra djeca u nadležnosti sv. Nikole, a ona zločesta ‟pripadajuˮ Krampusu. Ali današnjoj djeci ne možemo tako lako podvaliti legendu pod istinu jer su im od malih nogu dostupni svi mediji, što je – u ovom slučaju – dobro. Dobro je što djeca danas znaju da su to samo maskirani ljudi pa se ne boje nego se vesele Nikolinju, sv. Nikoli pa i strašnome Krampusu.