O sakramentima općenito

Što su sakramenti?

Sakramenti su djelotvorni znakovi milosti koje je ustanovio Krist i povjerio Crkvi, po kojima nam se podjeljuje božanski život. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave označavaju i ostvaruju milosti vlastite svakom od njih. Sakramenti donose plod kod onih koji ih primaju s potrebnim raspoloženjem.

Ustanova sakramenata 

U Crkvi ima sedam sakramenata: krst, potvrda ili krizma, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Sav se liturgijski život Crkve kreće oko euharistijske žrtve i sakramenata. Držeći se naučavanja Svetoga pisma, apostolskih predaja i jednodušna mišljenja Otaca, Crkva ispovijeda da je sve  sakramente Novoga zakona ustanovio Gospodin naš Isus Krist. 

Sakramenti u životu Crkve   

Krist je poslao apostole da „u njegovo ime propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima“ (Lk 24, 47). „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19). Poslanje krštavanja, dakle sakramentalno poslanje, uključeno je u poslanju naviještanja evanđelja jer se sakrament pripravlja riječju Božjom i vjerom koja je pristajanje uz tu riječ. Crkva u sakramentima djeluje kao „svećenička organski uređena zajednica“: po krštenju i potvrdi svećenički narod Božji biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane neki vjernici, „zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Božjom riječju i milošću“. Tri sakramenta: krštenje, potvrda i sveti red, osim milosti podjeljuju sakramentalni biljeg ili „pečat“ po kojemu kršćanin sudjeluje u Kristovu svećeništvu i pripada Crkvi prema različitim stanjima i službama. To je suobličenje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo: u kršćaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspoloženje za milost, kao obećanje i jamstvo božanske zaštite i kao poziv na bogoštovlje i služenje Crkvi. Ti se sakramenti stoga ne mogu ponoviti. 

Koja je svrha sakramenata?

 Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje tijela Kristova i iskazivanje štovanja Bogu, a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere. Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan uz nju prionuti. Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: „Lex orandi, lex credendi – Zakon moljenja jest zakon vjerovanja.“ Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označavaju. Oni su učinkoviti jer u njima djeluje sam Krist: on krsti, on u sakramentima djeluje da udijeli milost koju sakrament označava. Otac uvijek uslišava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi (zazivu Duha Svetoga) svakog sakramenta, izražava vjeru u moć Duha. Kao što vatra preobražava sve što dotakne, tako Duh Sveti preobražava u božanski život ono što je podložno njegovoj moći. 

Kako sakramenti djeluju? 

To je smisao tvrdnje Crkve: sakramenti djeluju ex opere operato (doslovno: „samim time što je čin izvršen“), tj. snagom Kristova djela spasenja izvršena jednom zauvijek. Iz toga proizlazi da „sakrament [...] nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom moći“. Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika. 

Plodovi sakramenata

Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima. Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. „Sakramentalna milost“ jest milost Duha Svetoga koju je darovao Krist i koja je vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobražava suobličavajući ih Sinu Božjemu. Plod je sakramentalna života to da Duh posinaštva pobožanstvenjuje vjernike, životno ih sjedinjavajući s jedinim Sinom, Spasiteljem.