O žajfi i čistoći...

Danas zaista svatko može napraviti svoj sapun. Dovoljno je malo istražiti internet, a onda nabaviti svu potrebnu opremu: silikonske kalupe različitih oblika, ukrasne pečate, suho cvijeće, zaštitne rukavice i alkohol za čišćenje. Trebate i materijal: gotovu bazu za sapun koju na vatri otopite pa joj onda, prema želji, dodajete aromatično ulje, odabranu boju i ukrase. Kad se smjesa ohladi, proizvod istisnete iz kalupa, još samo lijepo zapakirate i dobili ste „domaći sapunˮ. Eureka!

Međutim, taj vaš sapun je sve samo nije domaći. A evo kako se, sve do sredine 20. st., izrađivao pravi domaći sapun u Gorskom kotaru. No najprije, zašto se uopće izrađivao domaći sapun? Zato što tada nije bilo ni toaletnih sapuna, ni sapuna za pranje odjeće, a još manje deterdženata, pa su domaćice bile prisiljene same proizvoditi sapun za potrebe svoje obitelji. Bilo je to vrijeme kada su goranska kućanstva bila samodostatna u tolikoj mjeri da su kupovala samo tri proizvoda: sol, šibice i petrolej. Ako ste imali novaca, mogli ste na tržnici kupiti i sapun kakav su domaćice proizvodile u kućnoj radinosti. Tako biste se poštedjeli poprilična truda jer domaći sapun nije bilo lako proizvesti. A evo i kako se to radilo...

Za početak, sapun se kuhao u dvorištu, a nikad u zatvorenom prostoru, daleko od životinja, ljudi i, posebno, djece. Kao mala, smjela sam samo viriti kroz prozor i čuditi se bakinu poslu. To je zato što je procedura uključivala kemikalije koje vrlo burno reagiraju i mogu nanijeti teške opekotine, odnosno trovanja od udisanja smrdljivih i otrovnih plinova. Zato se uvijek radilo u dugačkim rukavima, s rukavicama, pregačom, povezanom kosom, naočalama...

Najprije bi domaćice – jer kuhanje sapuna bilo je ženski posao – u kišnici skuhale veću količinu životinjske masti, loja i goveđih kostiju, a onda bi u lonac polako dodavale kaustičnu sodu, tzv. lageštajn. Od toga se razvila velika toplina, a sadržaj se jako zapjenio pa je i lonac morao biti vrlo velik. Neki bi dodali i manju količinu kuhinjske soli. Bilo je jako važno poznavati količine sastojaka, a još više temperaturu i redoslijed kojim su se dodavali kako bi se izbjegla tragedija uzrokovana nekontroliranom kemijskom reakcijom. Nakon višesatna kuhanja i miješanja smjesa se procijedila kroz gustu krpu i još malo kuhala dok se na vrhu ne bi skupio sloj sapuna koji se mogao „obratiˮ kuhačom i utisnuti u kalup. Tko to nije želio, mogao je odmah sve pretočiti u kalupe.

Ni gotov sapun nije lijepo izgledao (bio je sivozelene ili smeđe boje), a nije ni lijepo mirisao, zapravo, više je smrduckao nego mirisao. Iskusna je domaćica već i po mirisu domaćeg sapuna mogla znati jesu li upotrijebljeni dobri sastojci, i to u pravom omjeru, što je osiguravalo kvalitetu sapuna i jamčilo traženu čistoću svega opranog njime.

Tako dobiveni tekući sapun pažljivo se razlio u neku plitku posudu, kakvu staru tepsiju ili na poleđinu daske za ribanje, tzv. rifljače. Sloj je morao biti barem tri prsta debeo. Kad se tekućina smlačila i malo očvrsnula, rezala se nožem na četvrtaste komade veličine približno 5 x 10 cm, koje je bilo ugodno držati u šaci. Nije se smjelo predugo pustiti jer ohlađen sapun postao je vrlo tvrd i krt pa se pri rezanju drobio na komadiće. Narezani komadi ostavili bi se u tepsiji još neko vrijeme da se stegnu, a onda bi se povadili nožem ili lopaticom i poslagali na dasku da se dokraja osuše, odnosno da „dozruˮ, kako se govorilo. Kad bi se sapun povadio iz tepsije, na dnu bi ostala tekuća smjesa nalik želeu koju bi domaćice žlicom prikupile u kakvu bocu i kasnije koristile kao dodatak vrućoj vodi za ribanje drvenih podova. Takav sapun nije imao rok trajanja, samo ga je bilo važno čuvati na suhom mjestu. Zato su ga Goranke obično spremale u drvene škatulje.

Tako dobivenim sapunom pralo se sve – i tijelo i kosa i rublje. Naprosto zato što drugog sapuna nije ni bilo. Zato su svi ljudi, ne samo majke i domaćice, iznimno cijenili svoj domači sapün, popularno zvan žajfa. Taj se kolokvijalni naziv i danas koristi u Sloveniji, s kojom Gorski kotar graniči, ali i u nekim istarskim govorima. Od ove je imenice izveden i glagol žajfat, što je značilo sapunati, prati, dobro trljati.

Tako se radilo u Gorskom kotaru, ali sapun čovjeka prati već dugo. Legenda tvrdi da je prvi sapun nastao slučajnom saponifikacijom, miješanjem životinjske masti, pepela i kišnice s glinenim tlom planine Sapo, gdje su se u pogansko doba spaljivale žrtvovane životinje. Ne zna se je li to istina, ali pronađeni su babilonski, egipatski i rimski zapisi s recepturama za proizvodnju sapuna.

Nitko ne zna kada se domaći sapun u Gorskom kotaru počeo tako dobivati i kad je pepeo zamijenjen sodom, ali znamo kad je proizvodnja sapuna prestala. Sredinom prošlog stoljeća presudila mu je pojava kupovnog sapuna „Albusˮ i „Jelenˮ, a kasnije i „Radionaˮ, našeg prvog deterdženta za koji je reklama tvrdila da „pere samˮ. Šezdesetih godina 20. st. u široku su upotrebu došli i prvi kupovni toaletni sapuni s mirisom cvijeća: ruže, jorgovana, karanfila, đurđica...

I tako je žajfa polako zaboravljena. Mladi danas i ne znaju za žajfu pa ne znaju ni kolike su njezine zasluge za čistoću kuća i ukućana i što je sve dobra žajfa u rukama vrijedne domaćice bila kadra učiniti.