Opatija sv. Jakova

OPATIJA SVETOG JAKOVA

Sveti Jakov stariji, jedan od Isusovih apostola čiji blagdan obilježavamo 25. srpnja, nadjenuo je ime mnogim naseljima diljem kršćanskoga svijeta. Podrijetlo naziva Opatija, u prošlosti i Abbazia, također se vezuje uz svetoga Jakova i benediktinsku opatiju, samostan, izgrađenu prema predaji na temeljima drevnog hrama posvećenog bogu Apolonu. Nije poznato odakle su stigli benediktinci na obale Kvarnera, koji se nekad nazivao Liburnskim (sinus Liburnicus), odnosno Flanatičkim zaljevom (sinus Flanaticus). Pretpostavlja se kako je benediktinska opatija posvećena sv. Jakovu apostolu podignuta u 12. stoljeću. Tada su građene i druge benediktinske opatije u Istri koje su osnivali redovnici iz Ravene, Mletaka i Ogleja (Aquileje). Kako bi se naselje razlikovalo od Sv. Jakova u Šiljevici (Jadranovo) u Modruškoj biskupiji, nazivano je Abbatia Sti Jacobi ad Palum (in Palo, ad Palo, al Palo). Svet Jakov, koji je bio i propovjednik na području današnje Španjolske, nakon što mu se Djevica Marija ukazala na stupu na obali rijeke Ebro, osnovao je, prema predaji, 40. godine poslije Krista u Zaragozi baziliku Gospe od Stupa, koja je postala jedno od najvažnijih marijanskih svetišta.

NAJSTARIJI IZVORNI DOKUMENT O OPATIJI

Najstariji je izvorni dokument o opatijskom benediktinskom samostanu iz 1449. godine kada se u knjizi “Liber Civilium” riječkoga javnog bilježnika Antuna de Renna de Mutina spominju opat fra Jakov i njegov prethodnik opat Radman. U jednome pismu opat Jakov piše papi Nikoli V. (1447. – 1455.) kako je samostan opljačkan, a njegova dobra i prava uzurpirana. U pečatnici (buli) adresiranoj na benediktinski samostan sv. Mihovila izvan zidina Pule, gdje je boravio i opat Sv. Jakova, Papa 5. svibnja 1453. zahtijeva da se otuđena imovina opatijskom samostanu vrati te da se redovnicima omogući ubiranje daća, a ukoliko “sinovi zlobe” ne postupe prema naređenju, prijeti im se izopćenjem iz Crkve. Iz toga se zaključuje kako je duže razdoblje opatija bila napuštena, a njezina dobra raznesena. Čini se kako pulski biskup kao mletački podanik, na čijem se području opatija sv. Jakova nalazila, nije imao jurisdikciju nad ovim prometno izoliranim područjem tada pod vlašću njemačkih vazala, obitelji Walsee, koja je ondje upravljala od 1399. do 1465. godine, kada Kastavska gospoštija prelazi u ruke Habsburgovaca. 

Nakon Jakova nisu znani drugi samostanski glavari do 1506. godine, kada je ostalo zabilježeno ime opata Šimuna. On je dao obnoviti crkvu sv. Jakova, o čemu svjedoči latinski natpis na nadvratniku: “1506. die 21 Julii Symon Abbas fieri fecit” ili u prijevodu na hrvatski: “1506. dana 21. srpnja opat Šimun dade sagraditi”.

SIROMAŠNA OPATIJA

Car Maksimilijan I. svojem je tajniku Luchi de Renaldisu 1507. godine dodijelio opatiju sv. Jakova osporivši papinu investituru i kandidata Svete Stolice. Pazinskom kapetanu Johannu Düreru naredio je car da uvede De Renaldisa u posjed opatije sv. Jakova kod Stupa, a to je zatražio i od riječkog kapetana Ivana Raubera. Osim De Renaldisa u prvoj polovici XVI. stoljeća bila su još tri opata ove zadužbine koji nisu bili monasi, a posljednji redovnički opat bio je vjerojatno Ivan Bekarić prije 1538. godine.  Nakon njega opati su bili svećenik Nikola Donatović i Toma Ahačić da bi 3. ožujka 1552. opatija sv. Jakova kod Stupa bila dana u posjed senjskom biskupu Franji Živkoviću (1551. – 1558.), komendatarnom opatu do 1555.

Nakon što je 1555. car Ferdinand I. darovao opatiju sv. Jakova augustinskom samostanu sv. Jeronima u Rijeci, kao naknadu za izgubljena dobra ljubljanskih augustinaca čiji je samostan u jeku reformacije pretvoren u bolnicu, priori Ivan Klobučarić (1556.) i Bartol de Frigidis (1560.) mogli su se samo žaliti Dvoru što su ne samo biskup Živković već i prethodni opati otuđili samostansku imovinu u korist rodbine i prijatelja. Opatija sv. Jakova 1584. godine imala je svega 500 koraka dužine, 150 koraka širine, a na njezinu je području živjelo samo 13 siromašnih seljaka.  Riječki augustinci nisu uspjeli otrgnuti od siromaštva opatiju sv. Jakova. Ona je bila bez redovnika o čemu svjedoči ad limine izvještaj pulskog biskupa Klaudija Sozomena (1583. – 1605.) Svetoj Stoloci. Opatija u 16. stoljeću nije imala “ni kloštra a ni dušne paše”. Međutim, pulski biskup Bernardin Corniani (1664. – 1689.) bio je u opatiji sv. Jakova 1688. godine, kad je u crkvi blagoslovio jedno zvono. Također je posjetio kuću oca redovnika Joakima Spigliatija, koji je živio u opatiji.

RIJEČKI BISKUPI OPATI SV. JAKOVA

Nakon augustinaca koji su bili posjednici opatije 168 godina, tada siromašno područje promijenilo je više vlasnika da bi dekretom Vrhovne carske intendanture za austrijsku obalu u Trstu 1773. godine opatija sv. Jakova bila dana na korištenje riječkoj arhiđakoniji. Nakon te odluke, potpisane 28. rujna 1774. godine, Petar Franjo Svilokosi de Jurkovich, arhiđakon riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, imenovan je opatom Sv. Jakova kod Stupa.  Nakon njega opatom je postao kanonik arhiđakon Toma Martin de Peri (de Petri), u čije je doba 1791. uspostavljena samostalna kapelanija u Voloskom s kapelanom koji je trebao misiti i u crkvi sv. Jakova. Kako je opatijska crkva bila u lošem stanju, obnovljena je 1793. godine, o čemu postoji natpis s kronogramom na pročelju iznad ulaznih vrata. Nakon njega opatijski su opati: Giuseppe Francesco Spingaroli, Franjo Ksaver Livak, Antonio Cimiotti, Josip Wisner, Ivan Fiamin, Agostino Gaetano Bedini, Nikola Fulvi te kao posljednji Ignacije Martinec. Kada je 1925. godine osnovana u Rijeci biskupija, naslov opatijskog opata preuzeli su riječki biskupi.