Orah - kralj seoskog dvorišta

Smatra se da su orah u Europu iz Azije, koja mu je domovina, donijeli rimski legionari. Tu se brzo udomaćio jer europska je klima znatno blaža od nepalske ili kineske, gdje orah još uvijek raste kao autohtona biljka, tvoreći velike šume. Kina je i danas najveći svjetski proizvođač oraha. Orasi s velikim plodovima i tankom ljuskom potječu pak iz Perzije. Osim za jelo, plodovi oraha već su u antičko vrijeme korišteni u farmaceutske i kozmetičke svrhe.

Na području Balkana orah je, još u pogansko vrijeme, ubrajan u moćna stabla u kojima stanuju bogovi. Nakon prelaska na kršćanstvo orah se i dalje smatra „dobrim stablom“ koje je vrijedno imati u blizini. U narodnoj tradiciji za orah su vezana i brojna simbolička vjerovanja. Smatra se simbolom mudrosti, mira, plodnosti i dugovječnosti pa je u brojnim hrvatskim krajevima, osobito u Slavoniji, običaj po rođenju djeteta posaditi orahovo stablo u dvorištu kuće u kojoj se našlo novorođenče. Izgleda da je sličan običaj postojao i u Gorskom kotaru jer se u mojoj obitelji, koja trenutno ima četiri velika orahova stabla u dvorištu, uvijek znalo tko je, još kao dijete, posadio orah pa su stabla po njima i nazivana – Getin orah ili Nadin orah. Orasi su sađeni i uz putove, a i podalje od sela. I nitko se nikada nije pomamio za tuđim orasima. Da, tako je bilo nekad, ali danas više nije…

Orah je i među voćarima izuzetno cijenjena voćka. Ruski samouki botaničar Ivan Vladimirovič Mičurin, koji je samostalnim radom uzgojio mnoge otporne i visokoproduktivne sorte voća, imao je vrlo visoko mišljenje o orahu. Nazivao ga je „voćka – kombinat“ (kombinat = oblik poduzeća u kojemu su integrirane sve faze prerade, od proizvodnje materijala preko prerade do finalizacije proizvoda). Zašto se Mičurin baš tako izrazio? Očito zbog toga što se kod oraha može iskoristiti baš sve, od kvalitetna drva, preko kore, pupoljaka, lišća do zelenih i zrelih plodova.

Istraživanja su pokazala da je plod oraha veoma hranjiv i zdrav za konzumaciju jer je bogat zdravim mastima, proteinima i vlaknima, odnosno ima visoku energetsku i nutritivnu vrijednost. Zbog visoka postotka antioksidansa svježi se plodovi oraha smatraju poželjnom zaštitom od srčanih bolesti. Samo je važno orahe čuvati na hladnu i suhu mjestu jer na toplini lako užegnu. Od oraha se dobiva i cijenjeno orahovo ulje, ali ne sjećam se da su se orasi u Gorskom kotaru ikad koristili u tu svrhu. Orah se, tradicionalno, jede kod mnogih bolesti, posebno namočen u medu, ali i kao poslastica, primjerice rezanci z orëhimi. U Hrvatskoj nema veće proslave za koju se ne pripremaju kolači s orasima, među kojima je glavna zvijezda orahnjača, u Gorskom kotaru nazvana povatica z orëhimi. A koja žena ne zna napraviti rumenu i slasnu orahnjaču, ta i nije prava domaćica…

Sjećam se da su nekoć mještanke od zelenih plodova oraha proizvodile orahovac i razne tinkture za jačanje kose. Od svježeg su lišća pripremale čaj, a sušeno su orahovo lišće, smrvljeno, stavljale u platnene vrećice koje bi vješale u ormare, za lijep miris i protiv moljaca. A kad bi, s jeseni, zelene mesnate orahove ovojnice počele pucati, i iz njih ispadati plodovi, nisu skupljale samo orahe već i te kore čijom bi otopinom, kasnije, bojale tkanine i domaću vunu namotanu u dugačke štrenjice. Otpale grančice i suhe ljuske oraha nisu se bacale već su se koristile pri potpali vatre, ali oprezno, jer su jako gorjele. A tko je tek imao komad namještaja od orahovine, mogao se smatrati bogatašem. Obično je uz taj ormar ili stol išla i priča koja se u obitelji prenosila s generacije na generaciju.

Nekoć smo u blizini kuće imali ogromno orahovo stablo, staro više od stotinu godina i zasigurno više od 25 metara. Ono je svojom kuglastom krošnjom natkrililo polovicu prostrana dvorišta i ljeti nam osiguravalo ugodnu zelenkastu sjenu u kojoj bi preko podneva drijemale dvije kućne mačke, pazeći da im glavice uvijek budu u hladu. Voljela sam to stablo, voljela sam njegove cvjetne rese koje bi s proljeća obilno popadale po dvorištu, njegovo mirisno lišće i sjenice koje su se gnijezdile na njemu. A posebno sam voljela ljuljačku, koju mi je djed namjestio visoko na orahu, i na kojoj sam se mogla ljuljati do mile volje i letjeti visoko, visoko, sve do krova obližnjeg sjenika…

Kad se stablo posušilo, jer su mu, polažući telefonski kabel, oštetili korijenje, moji su ga roditelji, ne govoreći mi ništa o tome, dali srušiti. Taj je orah krajem 19. st. bila posadila sestra moga djeda i ja sam ga oduvijek osjećala članom svoje obitelji. Ne zato što sam jako voljela skupljati i jesti orahe nego zato što je to stablo bilo konstanta moga djetinjstva i mladosti. Spoznaja da oraha više nema bila je za mene šok… I danas me stegne u grudima kad vidim prazninu u dvorištu koja je za njim ostala.

A kako je nestalo oraha, tako je pomalo nestalo i sela. Stari su pomrli, mladi su se raselili… Propadanje oraha postalo je tako i kod nas simbolom propasti kuće i ruralna života, konačna rasapa hrvatskoga sela. Zato, eto, tako jako bole riječi one poznate pjesme: Oj, oraje, oraje, daleko sam od tebe, svakim danom sve sam dalje…