Ozdravljenje željom

Želja za sakramentom nije pred Bogom bez značenja, zbog toga govorimo o krštenju željom, duhovnoj pričesti i, pod određenim uvjetima, pokori željom. Možemo li onda govoriti i o ozdravljenju željom? Crkva, dakako, ne poznaje nikakav sakrament ozdravljenja željom, ali samo pitanje otvara mnogo zanimljiviji problem: na koje sve načine Bog čovjeku daje milost ozdravljenja i zašto se pritom tako često služi vidljivim i tjelesnim stvarnostima?

Kada govorimo o ozdravljenju, prvo moramo utvrditi tko zapravo ozdravlja, a odgovor nam daje klasična teologija svetoga Tome Akvinskoga, razlikujući glavni uzrok od instrumentalnog uzroka. Samo Bog može biti prvi i glavni uzrok milosti, dok se stvorenim stvarnostima može služiti kao stvarnim, ali drugotnim uzrocima i sredstvima svojega djelovanja. Problem nastaje kada sredstvu pripišemo nadnaravnu moć neovisnu o Bogu, jer tada sredstvo pretvaramo u magijski predmet.

Ovdje treba razlikovati sakramente od sakramentala. Katekizam sakramentale naziva svetim znakovima koji na određeni način nalikuju sakramentima te označavaju, osobito duhovne, učinke koji se postižu zagovorom Crkve. Oni ne podjeljuju milost na jednak način kao sakramenti nego čovjeka pripravljaju da je primi i s njome surađuje, a među njima osobito mjesto imaju blagoslovi. Svećenički blagoslov bolesnika zato nije samo puka lijepa gesta, premda ga ne možemo poistovjetiti sa sakramentom bolesničkog pomazanja.

Još nam je zanimljiviji primjer relikvija. Sveto pismo bez ikakve nelagode pripovijeda o tome kako je mrtvac, bačen u Elizejev grob, dotaknuvši prorokove kosti, oživio i stao na noge (2 Kr 13,21), kao što Novi zavjet govori o bolesnicima koji su ozdravljali dodirujući Kristovu odjeću, o ljudima koji su bolesnike iznosili kako bi na njih pala Petrova sjena te o rupcima koji su bili u dodiru s Pavlom, a potom su ih stavljali na bolesnike. Crkva zato od najranijih vremena časti ostatke svetaca, ali nikada zato što bi kost, tkanina ili relikvijar posjedovali nekakvu vlastitu iscjeliteljsku energiju. Svetac zagovara, Crkva moli, relikvija može biti sredstvo, ali Bog daje milost. Upravo zato kršćanska predaja može bez proturječja govoriti o čudesima i tjelesnim ozdravljenjima povezanima s relikvijama, a istodobno odbacivati svako magijsko shvaćanje svetih predmeta.

To također pokazuje zašto tjelesno ozdravljenje nije potrebno vezati isključivo uz bolesničko pomazanje. Taj sakrament ima vlastitu svrhu i učinke, među kojima može biti i obnova tjelesnoga zdravlja ako ona koristi spasenju bolesnika, ali Bog nije tjelesno ozdravljenje ograničio na jedan sakrament. Milost ozdravljenja može pratiti molitvu, blagoslov, zagovor svetaca ili karizmu ozdravljanja, a Bog se može poslužiti i liječnikom i lijekom, jer stvoreni uzrok ne prestaje biti stvarnim uzrokom samo zato što iza njega prepoznajemo prvi uzrok svakoga dobra.

Zašto je, međutim, tijelo Bogu toliko važno? Zanimljiv odgovor nalazimo u jednoj naizgled malenoj promjeni rimske liturgije. U starijem je misalu svećenik prije pričesti molio:  „Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo dušu moju za život vječni“, a analogna se formula izgovarala prije primanja Krvi Kristove. U obnovljenom misalu molitva glasi: „Tijelo Kristovo sačuvalo me za život vječni“, odnosno: „Krv Kristova sačuvala me za život vječni.“ Nestala je riječ duša, a ostalo je jednostavno – mene.

Ne treba iz toga zaključiti da je starija liturgija zanemarivala tijelo jer vjera u uskrsnuće tijela pripada samoj jezgri apostolske vjere, ali sadašnja formula izvanredno sažima kršćansku antropologiju: Krist ne spašava samo moju dušu kao da je ona pravi čovjek, a tijelo privremeni omotač koji ćemo jednom odbaciti, nego spašava mene, čitavoga čovjeka, tijelo i dušu. Tijelo će se raspasti i vratiti u prah, ali upravo je tome tijelu obećano uskrsnuće, zbog čega pričest Kristovim Tijelom nije samo hrana duše na putu prema nebu nego zalog života čovjeka čije će spasenje Bog dovršiti uskrsnućem tijela.

Upravo to pomaže nam razumjeti i kršćansko čašćenje relikvija. Zašto Crkva stoljećima čuva kosti svetaca, polaže ih pod oltare, nosi u procesijama i pred njima moli? Zato što te kosti nisu odbačena ambalaža spašene duše nego ostatci tijela osobe koja čeka uskrsnuće. Kada častimo relikviju, ispovijedamo i ono što govorimo u Vjerovanju: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih.“ Možda stoga nije toliko neobično da je Bog ponekad upravo tijelima svojih svetaca htio pokazati svoju moć, kao što ju je pokazao kada je mrtvac dotaknuo Elizejeve kosti i ponovno oživio.

Možemo li onda govoriti o ozdravljenju željom? Ne ako mislimo da sama snaga naše želje proizvodi ozdravljenje niti ako želimo izmisliti novi sakrament, nego ako mislimo na želju bolesnika koji se otvara Kristu i govori poput gubavca: Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti. U tim riječima susreću se vjera i predanje jer kršćanin vjeruje da ga Bog može ozdraviti, ali mu ne određuje kako mora djelovati. Možda će se poslužiti sakramentom, možda blagoslovom, molitvom, relikvijom ili rukama liječnika, a možda tjelesnu bolest neće ukloniti. Sredstva se mijenjaju, ali prvi uzrok ostaje isti.