Papine poruke najviših etičkih i epistemoloških vrlina

Brojni stručnjaci i komentatori ovih dana analiziraju pontifikat i utjecaj pape Franje na Katoličku Crkvu, ali i na svijet u cjelini. Iako sam svjesna ograničenosti svoje perspektive filozofkinje i osobe izvan svake Crkve, dijelim osjećaj golema gubitka dobročinitelja čovječanstva koji je neumorno poučavao najviše etičke i epistemološke vrline.

Ovdje se nedvojbeno radi o pontifikatu obilježenom vrijednosnim stremljenjem otvorenosti u smislu decentralizacije i deeuropeizacije Katoličke Crkve, ali i otvorenosti prema društveno marginaliziranim i ranjivim skupinama bez preduvjeta pripadnosti Katoličkoj Crkvi te revolucionarnom radu u korist običnih ljudi koji su se našli u nemilosti političke samovolje. Papa Franjo zalagao se za fundamentalne i univerzalne vrijednosti uključivosti i humanizma te ukazivao na socijalnu nepravdu uzrokovanu ekonomskom nejednakošću, kao i rodnom, rasnom ili etničkom neravnopravnošću. Kad se tome pridoda njegova evidentna nelagoda koju je osjećao prema moći, ali i osoban odabir neelitizma i autentične skromnosti kao načina života i djelovanja, poruka dobročinitelja čovječanstva odjekuje još snažnije.

Nije pretjerano ustvrditi da je malo koji suvremeni svjetski vođa imao toliko odvažnosti glasno se suprotstavljati prijetnjama ideološke radikalizacije društva, populizmu utemeljenom na antiprosvjetiteljskoj kulturi neznanja, ekonomskom neoliberalizmu kao i političkom i svjetonazorskom neokonzervatizmu. Imajući u vidu ograničenja koja se nameću poglavarima koji trebaju uravnotežiti različitosti tražeći kompromise i konsenzuse koji neće obezvrijediti njihova temeljna načela, papa Franjo se nametnuo kao istinski svjetski vođa koji je govorio glasnije i izlagao se nesebičnije od drugih. U svjetovnom će okruženju ostati zapamćen kao osoba koja je dubinski razumijevala smisao politike i značenje pojma politeia kao brige o općem dobru građana i njihovim ljudskim pravima.  

Upozoravajući na neprihvatljivu 'globalizaciju ravnodušnosti', papa Franjo je u enciklici Fratelli Tutti poučavao da istinska solidarnost ne može postojati bez društvenog sudjelovanja i doprinosa svih dijelova društva. Njegovim riječima, „svatko, baš svatko treba doprinijeti”. Nastavljajući se na pacifizam svetog Augustina, govorio je da samo mir može biti svet. Onkraj egocentrične pragme svedive na transakcijske odnose, koji su se nametnuli kao politički modus operandi, naglasak pape Franje na potencijal altruizma, socijalne pravednosti i moralnog djelovanja u svakodnevnom životu predstavljao je jedinstvenu vrijednosnu okosnicu ne samo za vjernike Katoličke Crkve nego i za sve koji svakoga dana doprinose na strani dobra.

S diplomom kemičara vrlo je dobro shvaćao značaj znanosti i znanstvene metode za čovječanstvo. Iako je Katolička Crkva pod Ivanom Pavlom II. priznala svoju davnu pogrešku vezanu uz slučaj Galilea Galileia, dosad nismo imali priliku čuti papu koji tako otvoreno zagovara suvremene znanstvene poglede. Još od razdoblja ranog kršćanstva i Tertulijana, koji je temelje fideizma postavio stavom da Atena kao simbol razuma nema nikakve veze s Jeruzalemom kao simbolom vjere, u mnogim je raspravama iskazivana određena rezerva prema znanosti.

Uz evolucijsku teoriju kao tradicionalnu temu prijepora, u posljednje vrijeme nametnula se i tema klimatskih promjena. Papa Franjo u objema je temama izravno zagovarao komplementarnost vjere i znanosti. U govoru 2014. godine, povodom otkrivanja biste u čast pape Benedikta XVI., rekao je da teorija Velikog praska ne proturječi intervenciji božanskog stvoritelja, kao i da se evolucija u prirodi ne sukobljava s pojmom stvaranja, jer evolucija pretpostavlja stvaranje bića koja evoluiraju. Ipak, Papino uvažavanje znanosti najočitije je u njegovu stavu o klimatskoj krizi. Papina druga enciklika Laudato si’ iz 2015. godine izravna je referenca na zaziv svetog Franje Asiškog, Laudato si', mi’ Signore, koji u Pjesmi stvorova podsjeća na to da je Zemlja naš zajednički dom. Za razliku od mnogih klerika koji su iskazali sumnju u znanstvene stavove, papa Franjo nedvosmisleno je prihvatio tvrdnje o klimatskim promjenama uzrokovanim ljudskim djelovanjem. U svojim se govorima oslanjao na brojne znanstvene studije o globalnom zatopljenju, upotrebi fosilnih goriva i neumjerenu krčenju šuma. Enciklika je izdana nekoliko mjeseci prije međunarodne konferencije u Parizu kako bi državnike potakla na odlučnije djelovanje u korist održivosti, a Europska unija godinu dana kasnije ratificirala je Pariški sporazum.

U svojoj autobiografiji Nadaj se papa Franjo piše da je oduvijek bio običan građanin koji voli nogomet, obožava vrhunsku kinematografiju i povremeno pati od „napadaja melankolije.” Svjestan suvremenih svjetskih izazova te inherentnih ljudskih vrlina i mana, papa Franjo bio je posve izuzetan u svojoj običnosti, ali nadasve izvor nade. Kao jedan od najutjecajnijih vođa našeg vremena poručio nam je da se ne smijemo spotaknuti o sutrašnjicu, nego je zajednički izgraditi.