Pet riječkih dramatičnih dana

Jedan od najdramatičnijih događaja u novijoj riječkoj povijesti poznat je kao “Krvavi Božić”. Godine 1920. vjernici u današnjoj Rijeci, a tada podijeljenom gradu između Kraljevine Italije i “stare” Jugoslavije, nisu mogli na primjeren način proslaviti rođenje Krista. Uoči i na dan Božića vodile su se krvave bitke za “izmučeni grad”, kako su Rijeku (Fiume) nazivali na Apeninima svi oni koji su je htjeli priključiti Italiji. A u Rijeci je nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske bila pretežna većina Talijana. Poklič “Fiume o morte” orio se iz grla milijuna ljudi.

Zamisao o pohodu na Rijeku, za njezino “oslobađanje” pod zapovjedništvom Gabriela d'Annunzija, mogla se javiti u proljeće 1919. godine. Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji u Parizu „osloboditeljima“ je išao na ruku, jer se u Versaillesu rasprava vodila se oko toga što će biti s Rijekom i koliki će dio obećanog Londonskim ugovorom iz 1915. godine zaista pripasti Italiji.

Povlačenje talijanske delegacije s pregovora u travnju 1919. pokazalo je kako zbog snažna protivljenja američkog predsjednika Wilsona neće biti moguće potvrditi Londonski ugovor “plus Rijeka”, čime su u pitanje bile dovedene nade o stvaranju Velike Italije. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala dijelom i na teritoriju što su ga svojatali talijanski ekspanzionisti. Stoga je je d'Annunzijev prevrat bio zapravo jedina mogućnost da se koliko-toliko ostvare talijanski teritorijalni snovi.

Ozbiljnost s kojom je pripreman pohod na Rijeku iz Ronchija pod d'Annunzijevim zapovjedništvom te njezine posljedice ukazuju kako nije bila riječ o tek spontanoj zavjeri koju je predvodio pjesnik-avanturist sklon teatralnim ispadima. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati (1876. – 1970.), koji će biti i šef d’Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se ona neće miješati u prevratničke planove tako da ih onemogući. Bez potpore zapovjednika vojske generala Badoglia pohod na Rijeku, unatoč tome što su u gradu bile prisutne mirovne međunarodne vojne snage, ne bi uspio.

Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela d’Annunzija za vođu. On je zbog književna ugleda, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.

Zbog međunarodnog pritiska Rijeku je 27. kolovoza 1919. godine morala napustiti Prva regimenta sardenijskih grenadira. Ta vojna jedinica, premještena u Ronchi kod Trsta, postala je nukleus legionara koji su dva tjedna kasnije pod d’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku.

Gradić Ronchi pokraj Trsta bio je polazište urotnika, legionara, koji su Gabriela d’Annunzija, pjesnika i pustolova, proglasili svojim komandantom. On je, kažu, bolestan, ali i u groznici političkih strasti, napustio svoju mletačku palaču, stigao u Ronchi i u posuđenom kabrioletu, odjeven u uniformu, krenuo prema Rijeci. Pod vodstvom “hodočasnika Italije”, kako su ga nazivali, pokrenuta je u noći 12. rujna 1919. godine akcija koja će imati dugoročne posljedice ne samo za Rijeku nego i za ostale naše krajeve, a odjeknut će i u svijetu.

Ohrabreni i oduševljeni dočekom mase Riječana talijanske nacionalnosti, legionari su stigli do mosta na Rječini odakle su prijetili Hrvatima s druge strane obale podijeljenoga grada. Odjeven u uniformu pukovnika i okićen odlikovanjima, zapovjednik paravojske Gabriele d’Annunzio u predvečerje 12. rujna ušao je u Guvernerovu palaču odakle je s balkona okupljenom mnoštvu obznanio kako je Rijeka pripojena Italiji.

Takozvani “Sveti ulazak” (Santa Entrata) u Rijeku, kao i d'Annunzijeva riječka vladavina imali su utjecaja i na vjerske (ne)prilike. Upravo je d’Annunzio otvorio put etničkim promjenama u riječkoj Crkvi. Nasilnom talijanizacijom i progonom “nepoćudnih”, a među njih bili su uvršteni i hrvatski svećenici, vjeroučitelji, redovnici i redovnice, d’Annunzio je provodio sustavno etničko čišćenje.

Zbog pritiska velikih sila, prije svih Sjedinjenih Američkih Država, sklopljen je 12. studenoga 1920. godine Rapallski ugovor između tadašnjih kraljevina Italije i SHS. Rijeka je za svoj glavni grad dobila Rim dok su Sušačani središnju državnu upravu imali u Beogradu, a granica je prošla kroz samo srce danas jedinstvena grada.

Dobit koja je Rapallskim ugovorom bila osigurana tadašnjoj Italiji bila je tolika da je Rim bez krzmanja odlučio ukloniti d'Annunzija, koji se ugovoru protivio. Na Božić 1920. godine Sušak i Rijeka bili su poprište žestokih obračuna. U pet dana Krvavog Božića 1920. godine Rijeka je bila razarana, a njezin komandant poražen i ponižen usprkos tome što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. Od 24. do 29. prosinca 1920. godine poginulo je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je pet mostova, dva vijadukta i na stotine kuća. Grad je 25. prosinca bombardiran s bojnog broda “Andrea Doria”, a nakon što je pogođena Guvernerova palača i pritom d'Annunzio lakše ranjen, otpor je praktički slomljen.

Dramatične događaje opisao je trsatski fratar u samostanskoj kronici:

Krvavo je kolo zaigralo poslije podne 24. XII. na fronti kod Kastva. S mora je bio grad blokiran po ratnim lađama, njih 5 na broju. (…) Veliki razarač “Andrea Doria”, koji se pojavio (…) 25. XII. izjutra bio je uprav gorostas, a naličio je pravoj morskoj nemani. Sa sušačke pak strane čekale su regularne čete “Brigade Regina” i “Lombardia” da učine udar na Rijeku. Ali, svatko tko je imao zdravih očiju bio mogao je vidjeti da će te čete svojom neaktivnošću biti samo potpora i sjegurno zaleđe riječkom luđaku. A da ostanu neaktivni trebalo je učiniti ono što je i učinjeno, naime dići sve mostove u zrak i prekinuti svaku vezu. (…) Upravo oko pol 10 sati navečer začula se strahovita detonacija, lomljava i zvižduk tako da je čovjeku prestala da kola krv u žilama (…) Dignut je bio u zrak Sušačko-riječki putnički most. Uskoro su porušeni i drugi mostovi na Rječini, ali to nije pomoglo “komandantu”, koji je bio prisiljen otići iz Rijeke (Fiume).

“Komandant”, zvan i “princom od Snježnika”, napustio je Rijeku (Fiume) 18. siječnja 1921. godine, ali njegova slava na Apeninima nije potamnjela do dana današnjeg iako je d’Annunzio, “prvi talijanski Duce”, zabilježen kao (samo)vladar koji je upravo u Rijeci prvi u svjetskoj povijesti uozbiljio fašistički poredak.