Pismo Franji

Dragi papa Franjo,

pišem ti danas, kad si već u Očevu zagrljaju, s osjećajem zahvalnosti i nade. Toliko si nas puta poticao da se ne bojimo pristupiti Bogu koji se nikada ne umara opraštati, pa sada, kad si zakoračio u puninu života, vjerujem da na najživotniji način s nebeskom Crkvom osjećaš Božje milosrđe.

Tvoj pontifikat bio je vrijeme milosrđa i evanđeoske radosti. Od prvog koraka na pročelju bazilike svetoga Petra, kad si nas pozdravio jednostavnim „buona sera“ i sve zamolio za molitvu za tebe, pokazao si nam da Crkva nije dalek toranj ili utvrđena palača, već dom za sve. Poput šatora koji se može širiti, svjesna da je on ipak njezin privremen boravak. Tvoja prva apostolska pobudnica „Evangelii gaudium“ odredila je smjer: Crkva koja evangelizira s osmijehom, koja izlazi na periferije, koja riskira da se isprlja kako bi dodirnula rane čovječanstva.

U enciklici „Laudato si'“ podsjetio si nas da smo čuvari stvorenoga svijeta, a ne njegovi gospodari, te da je sve povezano. U „Fratelli tutti“ pozvao si nas na univerzalno bratstvo i sestrinstvo, na ljubav koja nadilazi stvarne ili umišljene granice, političke interese i etničke razlike. A putem „Amoris laetitia“ pokazao si nam da su ljubav i obitelj stvarne, žive stvarnosti, ranjene, ali svete.

Tvoj potpis na „Dokument o ljudskom bratstvu“ u Abu Dhabiju bio je proročki čin: svijet umoran od ratova i podjela mogao je u tebi prepoznati mirotvorna pastira koji vjeruje u dijalog, u mogućnost i neophodnost mira. Jer kako nas uči Koncil, „ne možemo zazivati Boga, Oca svih ljudi, ako odbijamo bratski se ponašati prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku“ (NA, 5).

Često si govorio o zatvorenicima i posjećivao ih, s dubokim suosjećanjem. Nisi ih gledao svisoka već s razumijevanjem, prao si im noge i ljubio ih svjestan da bi, kako si jednom rekao, da su se stvari u tvom životu drugačije posložile, i ti mogao biti među njima, kao i bilo tko od nas. To tvoje svjedočanstvo mnoge nas je duboko dotaklo. Tvoje riječi nisu bile ukras, bile su iskustvo.

Mnogi su ti zamjerali tvoju otvorenost, tvoju neposrednost, tvoju hrabrost da o Crkvi govoriš kao o grešnici koja treba Božje milosrđe. Nisi se bojao priznati slabosti i rane, ni crkvene ni svoje osobne, jer znao si da je snaga u istini, a ne u prividu savršenstva. Kritike nisu bile lake, dolazile su iznutra i izvana, ali ti si ostao vjeran svom poslanju. Neki među nama ismijavali su te, neki ignorirali, neki zloupotrijebili tvoje povjerenje. Oprosti svima i moli da se Crkva oslobodi licemjerja. 

U osobnom sjećanju ostat će mi tvoja jednostavnost, šale i osmijeh. Bio si onakav kakvim si se i prikazivao: topao, otvoren, čovjek koji se ne skriva iza uloga i naslova.

Tvoja vjera nije bila apstraktna, bila je vjera ruku koje dotiču i grle, očiju koje vide i plaču, nogu koje hode ususret. Vjerovao si u Božje milosrđe više nego u ljudsku moć. Učio si nas da je Crkva poljska bolnica, a ne muzej.

Sada, dok gledamo prema budućnosti, tvoje nas riječi i dalje prate: „Ne dajte da vam ukradu nadu.“ U svijetu gdje je lakše graditi zidove nego mostove, ti si nas učio gradnji mostova. U vremenu kada se Crkva mogla zatvoriti u strah, ti si nas pozivao na izlazak; da ne povisujemo ograde već da produžujemo stolove. Za koje mogu sjesti i s nama blagovati sva naša braća i sestre.

I da, gdje si ostavio onu svoju crnu torbu, punu ljubavi i iznenađenja? Nadam se da će je pronaći Petrov i tvoj nasljednik – i da će iz nje izvući poniznost koja služi, radost koja ne osuđuje, proroštvo koje ne šuti i milosrđe koje ne mjeri. Ta torba nikada nije bila obična. Bila je znak tvog puta: jednostavna izvana, a iznutra puna Riječi, dodira i malih čuda svakodnevice.

Pozdravi nam drage prijatelje u nebu i sjeti nas se u molitvama. Do susreta u Kraljevstvu koje si neumorno naviještao