Po čemu će nas pamtiti?

Većinom smo svi mi takozvani „mali ljudi“. To znači da nismo općepoznati i nema nas u medijima. Nismo vrhunski znanstvenici, graditelji, umjetnici, pacifisti, filantropi ili, u novije vrijeme, političari. Nismo, Bogu hvala, ni zlikovci, a nismo ni „influenceri“ ni „trendseteri“. Po čemu će nas onda pamtiti buduće generacije? Generacija naše djece, unuka ili praunuka? Možda po našem grobu?

Na malenom groblju sv. Roka u Brodu Moravicama postoji nadgrobni spomenik koji je danas velika zagonetka. Grobno je obilježje u secesijskom stilu, s dvije masivne kamene vaze sa strane. Reljef na polukružno završenoj steli prikazuje mladu djevojku koja jednom rukom otire suze, a drugom zalijeva nasad uvenulih ruža. Pored lika djevojke umetnuta je fotografija u ovalnu okviru. Vrijeme je, međutim, potpuno izbrisalo natpis, a i sliku pokojnice. A da bude još i gore, nasljednici toga groba postavili su svoj nadgrobni spomenik tridesetak centimetara ispred njezina i time ga učinili gotovo nevidljivim. 

Što iz ovoga što nam je preostalo možemo o pokojnici saznati? Odabrana ikonografija govori nam da se radilo o mladoj ženi, čija je prerana smrt rastužila njezinu obitelj. Secesijski elementi govore nam da je spomenik podignut početkom 20. st, a izvedba spomenika da obitelj nije štedjela na njemu, dakle bila je bolje stojeća. Pitala sam najstarije mještane o tome, ali nitko nije znao čije je to posljednje počivalište. Pokušala sam istražiti grobljanske knjige umrlih, ali nismo našli nikakvih zapisa o grobu. Od čega je umrla? Možda od „španjolske gripe“ koja je u to doba kosila mlade? Ni to ne znamo. I tako je ta mlada pokojnica ostala i bez svoje životne priče i bez imena... 

Ako i znate ime svoga pretka, također je teško istraživati. Sve matične knjige starije od sto godina danas se čuvaju u državnim arhivima. A tamo od tebe očekuju da znaš ime osobe, godinu rođenja ili smrti, zapravo da znaš ono što tek tražiš. Naravno, komunikacija je mukotrpna, iako baš i ne bi trebala biti jer usluga je vrlo skupa. 

Ako i pronađete stranicu sa svojim pretkom, nije sigurno da ćete pronaći mnogo podataka o njemu. Jer neki su župnici popunjavali sve rubrike, neki nisu. Neki su pisali latinskim, drugi hrvatskim jezikom. Kitnjasti rukopisi teško su čitljivi, a ima i mnogo kratica. Naći ćete, eventualno, ime i prezime roditelja, djevojačko prezime majke, je li dijete rođeno u braku ili nije, datum rođenja i krštenja te imena kumova. Mrtvorođenčad i djeca preminula prije krštenja nisu upisivana u knjige. Uglavnom su i sahranjivana s vanjske strane grobljanskih zidova, što sam uvijek smatrala osobito okrutnim običajem, budući da na grobljima leže i teški grešnici, dok se ova dječica nisu stigla nikom zamjeriti.

Kad se radi o vjenčanom listu, tu su podatci o mladencima, imena kumova te datum vjenčanja. U matici umrlih naći ćete samo podatke o pokojniku, ime bračnog druga te datum smrti. Postoji i rubrika „Napomena“ u koju su, obično u matici vjenčanih, upisivani podatci o smrti supružnika: „Brak je prestao smrću supruga/e tada i tada.“ Ovo mi je oduvijek bilo strašno jer upamtila sam da se moja baka i dalje smatrala djedovom suprugom, a ne udovicom. Činjenica da je djed sada bio mrtav nije promijenila njezin stav... 

U mojoj obitelji, nažalost, nije bio običaj na poleđinu fotografije zapisivati imena i datume. Tako, eto, imamo fotografije članova obitelji kojima ni ime ne znamo. To sam shvatila tek nedavno kad sam, zajedno s majkom, pokušala popuniti obiteljski album. Toliko je toga zaboravljeno i izgubljeno...

I tako, vrijeme briše sjećanja. Kako na ljude tako i na događaje. Nedavno mi je jedna prijateljica pripovijedala kako je, pospremajući ormar, naišla na duboko skrivenu, očito zaboravljenu najlon vrećicu. Kad ju je otvorila, otkrila je da sadrži nekoliko dokumenata njezine pokojne svekrve. Između ostalog, tu se nalazila i potvrda o otplati duga za jednu njivu u Dalmaciji. Naime svekar i svekrva bili su Dalmatinci, on je šezdesetih godina 20. st. došao u Rijeku, zaposlio se pa doveo i obitelj. Djeca su im odrasla u gradu i ne znajući za tu njivu. Prijateljica je, premećući taj dokument u rukama, shvatila da nitko iz obitelji više ne zna ni ime te njive, ni gdje se nalazi ni tko ju je i zašto prodao odnosno kupio. Znala je samo da je ta njiva njezinoj svekrvi bila važna i vjerojatno skupo plaćena. Zašto bi inače desetljećima čuvala brisovnicu duga? – Znaš, rekla mi je prijateljica, tako sam se jako rasplakala nad tim papirima. Eto što od čovjeka ostane...

I zato, dok smo još tu, pomozimo onima koji su oko nas ili ih barem pustimo na miru i nemojmo im zagorčavati život. Oni su tu sada, sada je vrijeme za ljudskost jer možda će već sutra, a za pet ili deset godina sigurno, biti kasno. Ne moraju nas pamtiti naši praprapraunuci. Ako nas naši bližnji upamte po dobru – dovoljno je.