Pokora željom (I. dio)

O potrebi i ustanovljenju sakramenta pokore

Nastavljajući naš hod sakramentima željom, dolazimo do sakramenta pokore ili ispovijedi. Tridentski sabor jasno nam kaže: Kada bi svi preporođeni imali zahvalnost prema Bogu, da ustrajno brane pravednost primljenu u krštenju po njegovoj dobrohotnosti i milosti, ne bi bilo potrebno da osim krštenja bude ustanovljen neki drugi sakrament za oproštenje grijeha [kan. 2]. Budući pak je 'Bog bogat milosrđem' [Ef 2,4] koji 'dobro zna kako smo sazdani' [Ps 103,14], donio lijek života onima koji su se poslije (krštenja) predali u službu grijeha i vlast đavla, to jest sakrament pokore [kan. 1], kojim će se onima koji poslije krštenja padnu, primijeniti dobročinstvo Kristove smrti. Pokora je naime bila potrebna svim ljudima koji su se oskvrnuli nekim smrtnim grijehom, da u bilo koje vrijeme steknu milost i pravednost, pa i onima koji su tražili da ih se opere sakramentom krštenja, kako bi mržnjom na grijeh i pobožnim bolom duše, odbacili i ispravili pokvarenost i okajali toliku uvredu Boga.

Nauk Katekizma Katoličke Crkve

Nastavljajući se na trajni nauk Katoličke Crkve izražen na Tridentskom saboru, Katekizam Katoličke Crkve u br. 1451 uči nas: Među pokornikovim činima kajanje je na prvome mjestu. To je 'bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti'. 

Crkva u svojoj predaji razlikuje dva kajanja. Stoga nam tu distinkciju objašnjava Katekizam u br. 1452 i 1453: Kada kajanje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se 'savršenim kajanjem' (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće. Valja podsjetiti na to da svećenik podjeljuje i tzv. opće odrješenje u nuždi kojem se treba pridružiti želja za individualnom ispovijedi čim se ukaže prilika, u slučaju kad se nema priliku saslušati svaku ispovijed ponaosob, kao primjerice u bližoj smrtnoj opasnosti većeg broja ljudi ili, primjerice, u ratu.

S druge strane, kajanje zvano 'nesavršeno' (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu pokore. 

Nauk Tridentskog sabora

Sve navedeno nalazimo već u Dekretu o sakramentima pokore i bolesničkog pomazanja Tridentskog sabora. U poglavlju 4. govoreći o pokajanju, isti sabor govori: Osim toga [ovaj sabor] uči da, to pokajanje, premda katkad usavršeno ljubavlju, čovjeka pomiruje s Bogom prije negoli on stvarno primi taj sakrament, ipak samom pokajanju ne treba pripisati pomirenje bez želje za sakramentom  koja je uključena u pokajanje.

Uvjet „želje za sakramentom“ (votum sacramenti)

Katekizam i Tridentski sabor naglašavaju ključan uvjet: oproštenje smrtnih grijeha savršenim pokajanjem ostvaruje se samo ako čin pokajanja uključuje čvrstu odluku da se što prije pristupi sakramentalnoj ispovijedi. Crkva uči da je sakrament pokore redovit i siguran put za otpuštenje teških grijeha. Oproštenje se ne pripisuje samom pokajanju neovisno o želji za sakramentom pokore (votum confessionis), koju ona podrazumijeva. Onaj tko se kaje iz ljubavi prema Bogu, mora biti spreman ispuniti Božju odredbu o pokori, što znači da je voljan ispovjediti se čim mu to bude moguće. U izvanrednim situacijama, poput smrtne opasnosti ili kada je svećenik nedostupan, savršeno pokajanje uz iskrenu želju za ispovijedi (ako bi to bilo moguće) osigurava povratak u stanje milosti.