(Po)kućarci iz brodmoravičkog kraja

Ali tko su uopće bili kućarci ili pokućarci? Kućarenje ili pokućarenje bilo je, ukratko rečeno, prodavanje robe ili usluga na terenu, odnosno po kućama. Ti ljudi nisu imali svoju trgovinu već su sami bili svojevrstan pokretni dućan. Bilo je to „zanimanje“ ljudi koji su na veliko kupovali robu u Hrvatskoj, koju su dalje, na sitno, preprodavali u selima i gradovima širom Austro-Ugarske Monarhije. Gorani su najviše odlazili u Slavoniju i Vojvodinu, a potom i u Austriju, Češku, Slovačku, Ugarsku… Do većih mjesta putovalo se vlakom, a dalje, po okolnim gradićima i selima, išlo se pješice.

Ljudi su to radili da bi mogli preživjeti jer obitelji su bile brojne, zemlja škrta, a klima surova, uz obilje snijega. K nama je kućarenje došlo iz Slovenije, a raširilo se čitavom Hrvatskom pa i Hercegovinom. Međutim, najviše je pokućaraca bilo u Gorskom kotaru. U brodmoravičkom kraju iz svakog je sela dolazilo bar nekoliko pokućaraca. U pojedinim su se obiteljima time bavili muškarci u nekoliko generacija. Koliko ih je bilo, potvrđuje nam i postojanje Saveza kućaraca Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je kućarcima izdavao službene Legitimacije i Dozvole za rad.

Njihov je posao Austro-Ugarska već 1811. zakonski regulirala, a novi zakoni, odluke i patenti prate ovo zanimanje sve do pred Drugi svjetski rat, kad Monarhije već odavno nije bilo. Možemo zaključiti da je kućarenje krenulo krajem 18. st., zamrlo poslije Drugog svjetskog rata i posve nestalo šezdesetih godina 20. stoljeća.

Taj je „biznis“ procvao zbog toga što su postojale znatne razlike u cijenama u pojedinim dijelovima Monarhije, dok su porezi odnosno davanja državi svugdje bili isti. Tako je pokućarac, preprodavajući robu, mogao dosta zaraditi pa bi mu, i nakon plaćanja prenoćišta i hrane, ostalo dovoljno novaca da financijski podupre svoju obitelj.

Pokućarci su danomice na leđima nosili svoj dućan, popularno nazvan koš. Bilo je to vrlo teško jer je napunjen koš neki put težio koliko i sam pokućarac. Ali oni se nisu smjeli žaliti, već su pred svoje mušterije uvijek izlazili vedri i nasmijani. Silno pješačenje prašnjavim putovima bilo je naporno, ali pokućarci su svoj posao obavljali u odijelima, uz obveznu bijelu košulju i šešir, uvijek čisti i uredni, jer dobro su znali da su sami sebi najbolja reklama.

Prodavači su se s vremenom specijalizirali za određeni asortiman (galanterija, rezana roba, slatkiši, rublje, satovi, svrdla, lonci, južno voće i dr.), a obrtnici su se također držali jedne „djelatnosti“ (stolari, staklari, brusači, urari, popravljači lonaca...). Mnogi su usput prodavali i zabranjenu robu: upaljače, šibice, lutrijske srećke… vječno strahujući od vlasti i njihovih financa.

Kako bi mogli obavljati svoj posao, morali su od vlasti dobiti za to nužne dokumente. Dakle, ponajprije su morali imati uvjerenje odnosno Svjedočbu, kojom su načelnik i bilježnik iz rodnoga mjesta jamčili za njihovo ćudoređe i poštenje. Temeljem toga mogli su ishodovati dozvolu za rad, tzv. Kućarsku odnosno Poslovnu knjižicu ili Dozvolu za obavljanje radnje bez stalnog poslovnog mesta (lokala). Osim toga, trebali su i dokumente za putovanje širom Monarhije: domovnicu, putovnicu, različite potvrde.

Tako opremljeni krenuli bi najesen na put, a vraćali bi se s proljeća da pomognu svojoj obitelji u teškim poljoprivrednim poslovima. Ni obiteljima, osobito suprugama, na koje je palo vođenje čitavog domaćinstva, nije bilo lako godinama živjeti bez oca i domaćina. Zato su neki pokućarci ciljano otišli u inozemstvo, a čim bi zaradili dovoljno novaca za novu kuću ili sjenik ili par volova, odmah su se zauvijek vratili doma.

Pokućarci su, tijekom izbivanja, pisali obitelji dirljiva pisma koja su do danas sačuvana. Mučeći se u tuđini, često gladni, umorni i mokri, bez društva i konačišta, mnogi su se od njih osjećali nesretnima i napuštenima. Možda je to i razlog što su neki skliznuli u preljub, pa čak i bigamiju. Poznato je nekoliko takvih slučajeva koji su redom tragično završili – samoubojstvima prevarenih djevojaka ili pokućaraca koji su ih osramotili.

Kućarenje se nekima isplatilo jer doista su se obogatili, dok je bilo i onih koji su se vratili još siromašniji nego što su krenuli u bijeli svijet. Neki se, nažalost, nikada nisu ni vratili jer bi putem zaglavili u tuđini. Samo su se poneki trajno zadržali u inozemstvu jer su se uspjeli dobro priženiti u neku imućniju obitelj. Po povratku imućniji su pokućarci – kako bi stišali zavist siromašnih mještana – donirali svome selu pozamašne novčane iznose, kojima su obično zidane ili opremane crkve. Osim toga, pokućarci su u Srednjoj Europi naučili strane jezike (češki i njemački) i usvojili mnoge gradske običaje i životne navike, što se povoljno odrazilo na goransku arhitekturu i kulturu općenito.

Pokućaraca već odavna nema, ali obitelji su sačuvale njihovu dokumentaciju i poneki predmet. Sjećanje na njih još je uvijek živo pa Brod Moravice krasi u drvu izrađen kip pokućarca, a lokalna Etno udruga „Turanj“ i danas čuva njihovu tradiciju.