Pomirenje je rođenje nečega što se dotad smatralo nemogućim

Odak je na početku istaknuo kako se kršćanstvo rado ponosi time što oprost i pomirenje promiče kao dva usko povezana pojma koji se predstavljaju kao alternativa odmazdi, gotovo kao dar ranjenim žrtvama. Problem vidi u tome što je taj dar koji se nudi žrtvama nerijetko sličan daru posve novog televizora donesenog u kuću bez struje: televizor je vrijedan dar, ali bez infrastrukture koja bi omogućila da se njime koristi, sam dar postaje neupotrebljiv. Odak je stoga postavio pitanje o tome što učiniti da pomirenje postane i teološki utemeljen i društveno vjerodostojan program. Koristeći sliku televizora, ustvrdio je: za pomirenje je potrebno pripremiti teren, kao što za televizor treba provući električne instalacije.

Pomirenje, nastavio je Odak, ne izvire iz krivnje ili moralne odgovornosti, nego iz zajedničkog interesa za opće dobro. „Ako nešto slomimo, dužni smo to popraviti – to je jasno. No ako smo rođeni u kući koja propada, imamo interes da je popravimo, ne zato što smo mi probili krov, nego zato što bi svima koji pod njim žive bilo mnogo bolje da krov drži. Obveza ovdje ne proizlazi iz krivnje, nego iz same činjenice zajedničkog stanovanja. Pomirenje, gledano na taj način, ne slijedi logiku kazne, nego logiku popravka: nije obveza izvedena iz nanesene štete, nego poziv koji izvire iz spoznaje da se nalazimo u slomljenom svijetu, i iz svijesti da ta slomljenost umanjuje sve koji u njemu žive.“

Kako bi, dakle, taj proces pomirenja trebao izgledati, upitao se Odak. U predavanju je pokušao odgovoriti na to pitanje u tri koraka. Prvo, kroz analizu onoga što naziva banalnošću pomirenja – načina na koji se ta plemenita težnja svodi na bezmisaonu proceduru. Drugo, kroz propitivanje cinizma prema pomirenju – tendencije da ga se prebrzo otpiše kao naivno, iluzorno ili lažno. I na kraju, kroz prijedlog jednog drugačijeg modela pomirenja.

Kad je riječ o banalnosti pomirenja, Odak je ukazao na to da je pomirenje – baš kao i mir, njegov blizak pojam – postalo toliko napuhano u značenju da ga se rijetko uzima ozbiljno. Pomirenje je banalno jer je toliko samorazumljivo da ne izaziva nikakav ozbiljan otpor, ali ni ne podrazumijeva nikakvu ozbiljnu obvezu. Može se govoriti i o neprimišljenoj banalnosti pomirenja: pukoj sklonosti da se pomirenje primjenjuje kao gotov recept posvuda, samo zato što se to „mora“ učiniti, bez ikakve dublje refleksije. „Drugim riječima“, zaključio je Odak, „banalnost pomirenja jest instinktivna sklonost da ga se nudi kao jednostavno rješenje, bez propitivanja njegove djelotvornosti, ciljeva ili mogućih negativnih posljedica.“

Potom je progovorio o cinizmu spram pomirenja. Riječ je o stajalištu prema kojem je pomirenje uvijek problematično: bilo kao religijska iluzija koja ne pripada prostoru političkog razmišljanja, bilo kao nemoguć san, bilo kao nepošteno „kazalište osjećaja“.

Pomirenje ne izvire iz krivnje ili moralne odgovornosti, nego iz zajedničkog interesa za opće dobro.

Naposljetku, postavio je pitanje: kako govoriti o pomirenju iz religijske perspektive, a pritom izbjeći i trivijalizaciju i cinizam? Odgovor na to pitanje započeo je jednom od najsnažnijih biblijskih slika pomirenja, gdje se navješćuju posljednji dani kada će narodi „mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizati mača protiv naroda, niti će se više učiti ratovati“ (Iz 2,4). Snaga te eshatološke slike leži u nepovratnosti preobrazbe: jednom prekovan u plug, mač se više neće poželjeti.

"Međutim", ustvrdio je Odak, „povijesna zbilja pretvaranja oružja u znak mira mnogo je složenija. Prema Schaferu (1977., str. 176), tijekom 1940. godine nacisti su iz crkava u Njemačkoj i istočnoj Europi zaplijenili 33.000 zvona radi njihova pretaljivanja u oružje; nakon Drugog svjetskog rata brojne su crkve i katedrale – među njima i bečka katedrala svetog Stjepana – natrag dobile zvona salivena upravo od topova. Veza između ta dva, naizgled suprotstavljena predmeta, u europskoj je povijesti duboka i postojana. Zvona su nanovo salivena od oružja, koja u svom zvuku i dalje nose odjek razaranja, a ipak trajno navješćuju poruku obnove i mira. Upravo u tom rasporu između eshatološkog i povijesnog treba započeti svako novo promišljanje pomirenja – osobito u njegovu kršćanskom obliku.“

„Pomirenje postoji kao konačno obećanje“, nastavio je Odak, „kao obzor nade koji oslobađa snagu sadašnjosti, ali se s tom sadašnjošću ne smije poistovjetiti. Kad sadašnje stanje rascjepa počnemo tretirati kao da ga se već sada može izliti u kalup eshatološkog sklada, upravo tada pomirenje trivijaliziramo. Time se odustaje od zahtjevnog napora da se pomirenje dovede u dodir s poviješću onakvom kakva ona jest. Zaboravlja se da su zvona pomirenja tek malo prije bila topovi razaranja – a zaborav te prošlosti lako vodi u obamrlost budućnosti. Eshatologija se ne stapa s poviješću zato što nije njezin dio – ali to ne znači da nije u njoj prisutna.“

„Ako pomirenje doista može biti proces pretaljivanja starih neprijateljstava u poruku suživota, onda se odgovorno može graditi jedino po uzoru na zvona katedrale svetog Stjepana – zvona koja neprestano govore i o svojoj tragičnoj prošlosti. Riječ je o zvuku koji nosi talog žalosti, ali ga otvara na način koji ne guši. Pomirenje je, u tom smislu, svojevrsna gramatička inovacija: izum novoga budućeg vremena u kojem se o budućnosti govori kao o već svršenoj (kao o nečemu što će, već sada, biti drugačije učinjeno) – tako da prošlost više ne mora biti oružje budućnosti. Budućnost se, paradoksalno, oslobađa upravo time što je unaprijed određena svojom otvorenošću, a prošlost se oslobađa jer napokon smije biti ono što po svojoj naravi jest – prošlost.“

Odak je zaključio svoje predavanje promatrajući pomirenje u svjetlu utjelovljenja, odnosno Božića istaknuvši da pomirenje, kao i rođenje Kristovo, nije čudo u smislu da izmiče ljudskoj naravi – naprotiv, posve je ljudsko, jer ulazi u postojeće, nesavršeno i raspuknuto stanje ljudskih odnosa. Kao projekt, pomirenje dijeli krhkost svijeta koji ga okružuje; sazdano je od iste tvari i podložno istim slabostima. Pa ipak, ono je i svojevrstan dar – čudo, utoliko što je rođenje nečega što se dotad smatralo nemogućim.

„Prije nego što uopće pokušamo išta u vezi s pomirenjem“, rekao je Odak, „moramo vjerovati da je ono moguće, čak i kad se čini posve nevjerojatnim. Vjera u pomirenje, koliko god djelovala kao ludost, upravo je zato preduvjet samog pomirenja. Takva se vjera ne može dostatno utemeljiti samo na povijesnom iskustvu, jer to iskustvo, nakon svakoga rata, sugerira upravo suprotno – da je svaki mir tek privremeno primirje. Vjera u pomirenje mora se, dakle, utemeljiti drugdje, a u kršćanskoj je tradiciji to konačna vizija otkupljenoga svijeta.

Dodao je također da je potrebno napustiti težnju za savršenim odnosima i maksimalističkim ciljevima, u korist skromnijih ciljeva i strpljivosti. Takav pristup pomirenje čini osjetljivim za zajedničko dobro, a da pritom ne gazi individualne razlike. „Ne smijemo zaboraviti da prošle rane u svakome pokreću drugačiji doživljaj vremena – da svatko od nas istodobno živi po dva kalendara: solarnom kalendaru društvenih zahtjeva i lunarnom kalendaru vlastite povijesti. Ta se dva vremena ne razlikuju po tome što je ispravno, a što nije, nego samo po tome kako udaljenost od prošlosti ugrađujemo u organizacijski, društveni život i u intimni, osobni doživljaj sebe. Nametanje jednoga na štetu drugoga riskira nove frustracije i novi cinizam. Bolji je put poštivati posebnost svakoga i pričekati povoljan trenutak, kairos, u kojemu će se ta dva vremena podudariti.“

I na kraju, istaknuo je važnost otvorenosti, odnosno nedovršenosti. „Umjesto da pomirenje shvatimo tek kao vanjski, politički popravak – A se sretne s B, i pomire se – možemo ga shvatiti kao svojevrsnu tehnologiju odnosa: rizomsku strukturu koja ne pokušava jednostavno obnoviti ono što je nekoć bilo (a to je često nemoguće), nego korak po korak zamišlja i stvara nove veze. Ti koraci nikada nisu dovršeni.“