Potrebno je što ranije pomoći cijeloj obitelji

Kristina Klanac Badovinac stekla je zvanje magistra fizioterapije na Fakultetu zdravstvenih studija. Njezino su područje rada osobe s neurološkim oboljenjima, a zadnjih nekoliko godina usmjerena je na rad s osobama s demencijom, što joj je velik izazov.  Za Zvona govori o rastućem problemu skrbi za osobe s demencijom i opisuje kako to rade u Domu za osobe s demencijom Riječke nadbiskupije.

Rođena je u Rijeci, gdje je završila osnovnu i srednju medicinsku školu. Nakon završene srednje škole dragovoljno pristupa Pričuvnom sastavu (sanitet) Hrvatske vojske. Dvije godine kasnije upisuje redovni studij na Medicinskom fakultetu u Rijeci, gdje završava preddiplomski studij fizioterapije te stječe zvanje prvostupnika fizioterapije. Nekoliko godina kasnije na Fakultetu zdravstvenih studija završila je diplomski studij fizioterapije te stekla zvanje magistra fizioterapije. Dobar dio radnog staža provela je u radu s djecom i odraslima s psihomotornim poteškoćama, gdje se dodatno educirala te stjecala posebna znanja i vještine.

Prošlo je nešto više od šest mjeseci otkako je Dom za osobe s demencijom Riječke nadbiskupije ponovo otvorio svoja vrata za korisnike, u vidu dnevnoga boravka za osobe s demencijom. Kako je došlo do ostvarenja tog projekta? 

 Dom za osobe s demencijom izgrađen je  2019. godine i te iste godine Dom je započeo s radom. Utjecajem raznih okolnosti Dom privremeno prestaje s radom sve do dolaska nadbiskupa Mate Uzinića.

Nadbiskup je smatrao važnim reaktivirati i ponovo pokrenuti stagnirajući projekt. Tome su prethodila dva važna razloga, jedan je već postojeća specijalistička ustanova za osobe s demencijom, a drugi je razlog skrb osoba s demencijom s obzirom na to da je demencija velik javnozdravstveni problem. Privremeno formiran radni tim smatrao je važnim započeti s otvaranjem Dnevnog boravka (izvaninstitucionalnom skrbi) kao prvom  fazom ovog projekta, s obzirom na to da je etaža u prizemlju slobodna. Osim prizemlja zgrada ima još gornje dvije etaže u kojima je Svećenički dom.

Na poziv nadbiskupa i privremeno formiranog radnog tima u studenom 2021. godine došla sam u ustanovu s jedinstvenim ciljem i zadatkom otvaranja Dnevnog boravka.

Je li riječ isključivo o projektu Riječke nadbiskupije ili su u projekt uključeni i drugi partneri, i na koji način?

Riječka nadbiskupija vlasnik je ustanove, a  Caritas Riječke nadbiskupije osnivač Doma za osobe s demencijom. Ostali partneri uključeni su sufinanciranjem djelatnosti,

uz Riječku nadbiskupiju to su Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Primorsko-goranska županija, Grad Rijeka, Hrvatski Caritas, Grad Opatija. Moram istaknuti i sredstva Američke biskupske konferencije, koja smo iskoristili pri opremanju Cjelodnevnog boravka te za početak rada i provođenje ove usluge.

Postoji li u Hrvatskoj još koji Dom za osobe s demencijom? Po čemu je ovaj dom drugačiji od ostalih ustanova za nemoćne i starije osobe?

Prema mojim saznanjima, ovo je jedina specijalistička ustanova u Hrvatskoj. Postoje ustanove i domovi koji brinu o osobama s demencijom tako što u sklopu ustanove imaju odjel za osobe s demencijom ili dnevni boravak. Postoje domovi koji skrbe o korisnicima s različitim dijagnozama uključujući i osobe s demencijom. Imam saznanja da neki domovi ne primaju takve korisnike jer jednostavno nemaju potrebne uvjete za pružanje odgovarajuće skrbi.

S obzirom na to da je demencija jedna od bolesti suvremenoga doba, smatrate li da postoji sve veća potreba za takvim ustanovama?

Naravno da postoji, pogotovo što se procjenjuje da u Hrvatskoj ima oko 85 000 osoba s demencijom. S obzirom na to da imamo velik broj starije populacije, broj oboljelih zasigurno će rasti.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila je 2012. godine Alzheimerovu bolest (AB) svjetskim javnozdravstvenim prioritetom te naložila svim svojim članicama, pa tako i Hrvatskoj, da aktivno djeluju, tj. da u prvom redu izrade akcijske planove/nacionalne strategije za borbu protiv Alzheimerove bolesti (AB) i ostalih demencija jer će, po svemu sudeći, AB uskoro postati sve veća prijetnja čovječanstvu.

Riječka nadbiskupija doskočila je tome i napravila velik iskorak u brizi i skrbi za osobe s demencijom.

Koliko trenutno imate korisnika? Kako izgleda jedan dan u Vašem domu, odnosno što sve uključuje skrb o korisnicima?

 Trenutno imamo 14 korisnika, stalno se krećemo oko 14 – 15 (ukupan je kapacitet 15 korisnika). Kako bi korisnici Cjelodnevnog boravka mogli nesmetano funkcionirati i imati osjećaj sigurnosti, jako je važno imati „Dnevni plan rada i aktivnosti“.

Radno je vrijeme boravka od 7 do 17 sati. Korisnike uglavnom dovode članovi obitelji, i to prema vremenskoj mogućnosti, bez ograničenja.

Kod većine korisnika dan započne jutarnjom misom u crkvi svetog Ćirila i Metoda, koja nam je u neposrednoj blizini, a koju uglavnom predvodi župnik Siniša Vujčić. Nakon toga slijedi doručak. Iza doručka imamo grupnu kineziterapiju te kognitivni trening koji traje do ručka. Nakon ručka slijedi podjela terapije te popodnevni odmor i spavanje. Uglavnom, popodnevni odmor traje do otprilike 14.30 kada slijedi priprema za molitvu krunice Božjeg milosrđa (u 15 sati).  Potom slijedi užina pa nastavak kognitivnog treninga te pomalo odlazak kući. Moram napomenuti da je prisustvovanje svetoj misi te molitva krunice strogo individualno te ovisi o volji i želji samih korisnika.

Čemu je posebno važno posvetiti pozornost kad je riječ o njezi osoba s demencijom i skrbi za njih? Koje su to specifične potrebe na koje treba posebno obratiti pozornost?

 Jako je važno osobama s demencijom (Alzheimerovom ili drugom demencijom) pristupiti individualno jer svatko ima svoje potrebe i specifičnosti.  

Ono što je svim korisnicima zajedničko jest to da su do dolaska u Cjelodnevni boravak bili uglavnom usamljeni, željni pažnje, što ih je uglavnom vodilo depresiji.

Naravno, ovo ne znači nebriga obitelji za oboljelog već se obitelj mora posvetiti svojim svakodnevnim obvezama te su stalno u balansu između poslovnog i privatnog života.

Ono što uvijek znam reći, u radu s osobama s demencijom moramo imati profesionalnost, strpljenje, razumijevanje, a najvažnije je imati „master ključ“ koji otvara sva vrata do korisnika, a to je srce. Srce je simbol ljubavi, dostojanstva i milosrđa.

Postoji li potreba za povećanjem kapaciteta doma ili za promjenom dnevnog boravka u 24-satnu skrb? Planira li se i takva ponuda uskoro ili postoje poteškoće vezane za njezinu realizaciju?

 Potrebe su pogotovo za 24-satnom skrbi s obzirom na to da znamo kako je demencija progresivna i kako je neminovno da će korisnici u budućnosti trebati institucionalni oblik skrbi.

S obzirom na to da ustanova ima smještajni kapacitet za 18 korisnika, u planu je uspostavljanje ovakvog oblika institucionalne skrbi i usluge i o tome se itekako razmišlja. Ali idemo korak po korak.

Što biste poručili onima čiji je član obitelji ili druga bliska osoba oboljela od demencije? 

 Iz iskustva vrlo je teško bilo kome išta savjetovati i pametovati jer ovakve su situacije same po sebi vrlo teške i bolne. Jedino što mogu savjetovati ljudima koji imaju oboljelog člana da se ne ustručavaju potražiti pomoć, kako liječničku tako i stručnu pomoć u našoj ustanovi uključivanjem u Cjelodnevni boravak. Potrebno je što prije reagirati kako bi se spriječila disfunkcionalnost unutar obitelji.