Potresi su kroz povijest na području riječke nadbiskupije oštetili mnoge crkve

Snažni potresi u Turskoj i Siriji, nedavno, kao i zemljotres u Ekvadoru u ožujku ove godine, izazivaju sućut sa žrtvama, ali i zebnju nas koji živimo na trusnim područjima. Riječko područje je, uz zagrebačko i južnodalmatinsko, seizmološki najaktivnije te si vjerojatno mnogi od nas postavljaju pitanje hoće li kakav razoran potres, kao onaj 1750. godine, ponovno pogoditi Rijeku i njezinu okolicu?

Seizmografi navode kako serije potresa kroz povijest svjedoče da je je riječko područje jedno od potresno najugroženijih u Hrvatsko. Stručnjaci ističu kako su “potresi na tom složenom sustavu uglavnom uzrokovani reversnim rasjednima, koji se pružaju u smjeru sjeverozapad-jugoistok, sa žarištima potresa dubine do 20 km”. Znanstvenici koji se bave potresima naglašavaju da nije moguće predvidjeti gdje i kada će se pojedini potres dogoditi te se možemo osloniti samo na pretpostavke prateći seizmičke aktivnosti pojedinih područja.

Na području Hrvatskog primorja potresi su koncentrirani u relativno uskom, priobalnom pojasu koji se pruža otprilike od Ilirske Bistrice u Sloveniji do Senja u duljini oko 100 km.

Povijest bilježi nekoliko potresa

U povijesti su se na ovom rasjedu događali i znatno jači potresi o čemu svjedoče crkvene kronike. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također 26. ožujka 1511. grad je pogodio snažan potres. Koliko znamo, potres iz 1750. ostavio je najteže posljedice, ali je ujedno potakao novu urbanizaciju Rijeke. Magnituda glavnog potresa, pretpostavljaju seizmolozi, bila je 5,7 s epicentrom u neposrednoj blizini Bakra.

Serija potresa kod Omišlja u kolovozu 1838. godine izazvali su štete ne samo na otoku Krku već i na području Hrvatskog primorja. Mnogo je kuća u Omišlju pretrpilo štetu od potresa, kao i župna crkva Uznesenja Marijina crkva te njezin zvonik. Katedrala u Krku je ispucala. U Bakru se srušio zvonik župne crkve sv. Andrije i oštetio nekoliko obližnjih kuća. Oštećeni su u tom zemljotresu riječka katedrala, kaštel te nekoliko kuća u Starom gradu. 

Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak i Rječina potekla iz novoga izvora. Do 1870. Rječina je izvirala ispod susjednog vrha Podjavorja, no taj izvor se zatrpao zbog snažnog potresa u blizini Klane te godine. Serija potresa započela je 28. veljače i trajala je sve do 8. srpnja 1870., a najsnažniji zemljotres zbio se 1. ožujka 1870. Nakon toga, dogodila su se početkom svibnja još dva vrlo jaka potresa,. 

Zapise o potresima na klanjskom području ostavio je narodni preporoditelj, hrvatski ban Matko Laginja (1852.-1930.), tada učenik sedmog razreda Riječke gimnazije. Zbog trešnje zemlje na klanjskoj crkvi sv. Jerolima oštećen je svod i stube glavnog oltara te su prevrnuti svijećnjaci. U obližnjoj Studeni u Crkvi sv. Mikule oštećen je oltar i srušen križ sa zvonika. U Liscu je zbog udara pomaknut cijeli oltar u crkvi, a popucali su i zidovi. I crkva sv. Vincenta u Škalnici imala je oštećen svod.

Najjači zabilježeni potres na kvarnerskom području zbio se 12. ožujka 1916. s epicentrom kod Novog Vinodolskog, magnitude 5,8. Taj je potres izazvao najviše štete u Grižanama, gdje je oštećeno više od stotinu kuća, a osjetio se također, prouzročivši štete, u Triblju, Senju, Brinju, Drežnici, Fužinama, Liču, Vratima, Baškoj na otoku Krku. Najjači naknadni potres zabilježen je 14. srpnja 1916., lokalne magnitude 5,4. Magnituda najjačeg potresa od 4,7, koji se u zadnje vrijeme osjetio u Rijeci, dogodio 22. travnja 2014. s epicentrom kod Pivke u Sloveniji.

Veliki potres 1750. godine

Pripremajući djelo o sakralno-povijesnoj baštini naišao sam na vise zapisa i svjedočanstava o snažnom podrhtavanju zemlje na širem riječkom području sredinom 18. stoljeća. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, podrhtavanje zemlje, a procijenjeno je kako je bilo oko 3.000 većih i(li) manjih udara, nastavili su se sve do 17. prosinca. Od zemljotresa se srušio riječki Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Assunta), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge. Stradala je znatno i župna crkva sv. Jurja na Trsatu, a obližnji frankopanski kaštel pretrpio je prilične štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.

Nakon što je oštećena je u potresima 1750., tadašnja središnja riječka crkva, Assunta, bila je ubrzano obnavljana. Oltar sv. Filipa Nerija podignut je 1753. godine s oltarnom slikom koju je potpisao franjevački umjetnik Valentin Metzinger. Na slici su prikazani sv. Filip Neri i sv. Emidio, zaštitnik od potresa te panorama Rijeke stradale u potresu 1750. godine. Žrtvenik je posvetio 15. travnja 1754. godine pulski biskup Andrea Balbi. Od 1751. održavane su u Rijeci procesije u čast sv. Filipa Nerija, a 1753. je splitski nadbiskup darovao Kaptolu relikvije toga sveca. Obnova crkva Uznesenja Marijina uglavnom je dovršena 1755., dok je pročelje uređeno u neoklasicisičkom slogu 1826. godine prema zamisli Josepha Storma te Adama Olfa.

Oni koji su sredinom 18. stoljeća zbog serije zemljotresa ostali u Gradu sv. Vida bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.

U Bakru je tijekom tadašnje serije potresa porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je desetljećima stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.

Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.

Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada. Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa 3. studenoga 1753. odobrila gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice. Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.