Pranje nogu

Ove je godine Uskrs u Rijeci bio u znaku dostojanstva osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Nadbiskup Uzinić odlučio je obred pranja nogu na Veliki četvrtak posvetiti njima. Nije ovo prvi put da odabirom 'apostola' odašilje poruku ne samo vjernicima nego i društvu. Tom je praksom, po uzoru na papu Franju, započeo još dok je bio u Dubrovniku, a nastavio u Rijeci.

Podsjetimo, noge je prije dvije godine u Rijeci prao beskućnicima o kojima skrbi Kuća utočišta, a prošle godine volonterima na punktu za pomoć migrantima u Rijeci. Bilo je to, po nekima, „šareno društvo“, ne svima po volji, jer bilo je tu i onih koji nisu kršćani, a bilo je, dakako, i žena.

Ova se praksa odabira određenih skupina vjernika, ne nužno 12 muškaraca, ipak još sporo probija među vjernike. Mnogi su još uvijek skloni držati se jasnih slika i simbola. Uvriježeno je mišljenje da je obred pranja nogu uprizorenje Krista na Večeri Gospodnjoj, da je svećenik Krist koji to čini vjernicima koji imaju ulogu apostola. Ako je najvažnije prizvati u sjećanje taj događaj i što vjernije ga uprizoriti, izbor je jednostavan. Jedino je logično razmišljanje da bi 'apostoli' trebali biti uzorni vjernici i, dakako, muškarci. No, pitanje je koju je poruku Krist želio poslati? Je li se Krist time ponizio samo pred svojim učenicima ili se, kao u činu utjelovljenja, ponizio pred cijelim svijetom?

Povijest obreda pranja nogu u Katoličkoj Crkvi pokazuje da je doživljavao brojne promijene i provodio se ovisno o prilikama zajednice i volji predvoditelja slavlja. U ranom kršćanstvu vezivao se i uz sakramente inicijacije, ne samo uz spomen Večere Gospodnje. U 17. stoljeću obred je definiran kao čin poniznosti i propisuje pranje nogu trinaestorici siromaha ili kanonika. Godine 1955. papa Pio XII. ipak postavlja brojku od 12 muškaraca kojima se peru noge, ali novi obrednik iz 1970. više ne inzistira na tom broju, iako odredba o muškarcima ostaje.

Papa Franjo pak, još kao nadbiskup u Argentini, ulazeći dublje u Isusovu poruku i želeći istaknuti dimenziju služenja i ljubavi prema svim ljudima, zanemario je dimenziju uprizorenja Večere Gospodnje. Njegovo pranje nogu po zatvorima postalo je redovito, a noge je prao i siromasima, invalidima i drugim ranjivim kategorijama, ne gledajući na spolnu razliku. Ne gledajuću čak ni na vjersku pripadnost. Nakon što je postao papa, službeno je to definirala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2016. godine, dekretom In Missa in coena Domini (U misi večere Gospodnje). 

Ovim je Dekretom jasno objavljeno da u ulozi apostola mogu biti i žene. No što je s onima koji nisu kršćani? Jesu li i oni 'članovi Božjeg naroda'? Nadbiskup Uzinić, neizravno, o ovoj je temi progovorio na ovogodišnjoj uskrsnoj misi. „Oni koji druge isključuju iz prava i koji drugima niječu jednako dostojanstvo pozivajući se na kršćanstvo i njegovu obranu, zloupotrebljavaju kršćansku vjeru. Oni su, zapravo, manje kršćani od onih koji kažu da ne vjeruju, ali to ne čine. Želi li biti i ostati autentična, Crkva i danas mora imati otvorena vrata za sve i biti zajednica u kojoj svi mogu naći svoje mjesto i svoj dom.“

To ujedno objašnjava njegov prošlogodišnji izbor osoba, volontera na punktu za pomoć migrantima, koji je izazvao i poneku kontroverzu. Ovogodišnji izbor 'apostola' vjerojatno neće izazvati kontroverze, ali zasigurno neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Osobe kojima je nadbiskup oprao noge bez obzira na spol i vjeru, bez sumnje su apostoli Kristovi, svjedoci njegova utjelovljenja i uskrsnuća. Dajmo da i oni nama „operu noge“.