Prije 120 godina položen temeljni kamen za kapucinsku crkvu Gospe Lurdske

Kapucini na riječkoj Žabici

Gradnju crkve Gospe Lurdske na mjestu srušene drevne kapele sv. Augustina uz kapucinski samostan na Žabici potaknuo je fra Bernardin Škrivanić povodom 50. godišnjice lurdskih ukazanja. Temeljni kamen blagoslovljen je 11. veljače 1904. godine. Donja kripta dovršena je i posvećena 1908. u čast Mariji Tješiteljici Duša u Čistilištu. Gornja crkva osposobljena je za bogoslužje 1923. godine, ali do danas nije dovršena. Iste godine, 16. srpnja, utemeljena je Župa Majke Božje Lurdske, koju vode kapucini. Stigli su u Rijeku 1610. godine u jeku protureformacije i tijekom više od četiri stoljeća djelovanja ostavili snažan povijesno-kulturni trag.

U riječkom kapucinskom samostanu bilo je jedno od žarišta Hrvatskog katoličkog pokreta, utemeljenog početkom 20. stoljeća na idejama krčkoga biskupa Antuna Mahniča (1850. – 1920.). Ondje su pokrenute Riječke novine, prvi hrvatski katolički dnevnik, i razvijena je bogata nakladnička djelatnost. Jedan od ispovjednika u riječkom kapucinskom samostanu bio je i sv. Leopold Bogdan Mandić. U Rijeci je boravio kratko, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je bio pod talijanskom vlašću. Papa Pavao VI. Proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti. Spomendan mu je 12. svibnja. Dio ostavštine svetca čuva se kod riječkih kapucina zahvaljujući Maksimilijanu Maksu Peču, svojevremenom suradniku Zvona, koji je bio rođak sv. Leopolda.

CRKVA MAJKE BOŽJE LURDSKE

Fra Bernardin Nikola Škrivanić, izabran 23. srpnja 1901. za provincijala Hrvatsko-primorske kapucinske provincije, pokrenuo je crkveni preporod u Rijeci. Škrivanić je rođen u Omišu 1855. godine. Za svećenika je zaređen 1877. godine. Bio je župnik u Kaštel Sućurcu kad se odlučio zarediti. U novicijat ulazi u Rijeci 1889. godine. Ubrzo nakon zavjeta postaje poglavarom riječkog kapucinskog samostana, a 1901. godine i provincijalom. Čitav svoj svećenički i redovnički život posvećuje širenju lurdske misli i pobožnosti u našim krajevima. Otvara tiskaru Miriam, a pomoću Kuće dobre štampe razvija zamašnu izdavačku djelatnost. Do 1918. godine objavljena su ukupno 123 djela. Tiska Mahničevu Hrvatsku stražu, mjesečnik Naša Gospa Lurdska, čiji je prvi broj izašao 11. siječnja 1908., časopis Obitelj (kasnije Hrvatska obitelj), a pokreće i dnevnik Riječke novine (1912. – 1914.). Bio je poglavar riječkog samostana do konca 1922. godine, kad je protjeran, nakon čega talijanski kapucini zamjenjuju hrvatske redovnike. Samostan je pripojen Venetskoj provinciji 1. srpnja 1923. Škrivanić je preminuo u Splitu 25. rujna 1932. na glasu svetosti u 43. godini redovništva i 55. godini svećeništva.

Nakon što je pohodio Lourdes 1902. godine, na Žabici je potaknuo gradnju velike crkve Gospe Lurdske po uzoru na onu izgrađenu na mjestu ukazanja. Škrivanić je bio oduševljen posjetom Lourdesu, uvjeren da je Gospa pomogla u njegovu ozdravljenju, a bolovao je od bubrežnih i srčanih bolesti. Pokušao je 1904. organizirati hodočašće u Lourdes, ali odaziv nije bio očekivan. Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Lourdes bilo je u kolovozu 1908. godine, a poveli su ga krčki biskup Antun Mahnič, splitsko-makarski pomoćni biskup Juraj Carić i Bernardin Škrivanić. Na hodočašće u Lourdes krenulo je oko 400 vjernika. Riječki kapucini organizirali su još tri hodočašća u Lourdes – 1909., 1910. i 1914. godine.

Crkva je građena uz podršku desetina tisuća hrvatskih vjernika koji su dobrotvornim prilozima podržali Škrivanićevu zamisao. List Naša Gospa Lurdska, koji je Bernardin Škrivanić pokrenuo nakon dovršenja donje crkve početkom 1908. godine, redovito je donosio popise vjernika koji su dali dobrovoljne priloge za nastavak gradnje crkve. Gotovo nema hrvatskoga mjesta iz kojega vjernici nisu dali svoje milodare za riječku crkvu te bi se moglo zaključiti kako je mjesečnik Naša Gospa Lurdska imao važnu ulogu u prikupljanju novca. Primjerice brojne župe bile su članice utemeljiteljice riječkoga Svetišta Gospe Lurdske, poput župa Kukuljanovo, Gunja, Bošnjaci, Jamnica, Otočac, Sveti Ivan Žabno, Brela, Šušnjevica, Brdo, Cerovlje, Gologorica i mnoge, mnoge druge.

Škrivanić je među prvima na našim prostorima shvatio moć tiska. Tiskarski umjetnički zavod Mirjam i Kuća dobre štampe izdali su brojna djela koja su imala vjersku i prosvjetiteljsku ulogu te su tiskana u velikim nakladama i distribuirana diljem hrvatskog nacionalnog prostora. Tiskara Miriam blagoslovljena je 25. lipnja 1910., na blagdan Presvetog Srca Isusova. Prva knjižica Kuće dobre štampe, pod naslovom „Jesu li katolici natražnjaci i mračnjaci“ (1910.), tiskana je u nakladi od 20 tisuća primjeraka, a Vjenčić u čast Presvetog Srca Isusova, Blažene Djevice Marije, sv. Josipa i sv. Antuna postigao je prodanu nakladu od 70 tisuća primjeraka. I druga kapucinska izdanja prodavala su se u velikim nakladama.

Crkva je prvotno građena prema nacrtu koji je kao izvedbeni inženjer potpisao Giovanni Maria Curet, a temeljni kamen blagoslovio je 11. veljače 1904. senjski i modruški ili krbavski biskup Antun Maurović. Donja kripta, posvećena Blaženoj Djevici Mariji Majci Duša u Čistilištu, građena je od 1904. do 1907. godine, a veliki oltar u njoj posvetio je krčki biskup Antun Mahnič. Posveta glavnog oltara održana je 10. veljače 1908. stoga što je dan kasnije bila sahrana senjsko-modruškog biskupa Antuna Maurovića. Idući dan, na blagdan Gospe Lurdske, oko 12 tisuća vjernika išlo je u procesiji povodom svečanosti posvete. Crkva Majke Božje Lurdske građena je, uz prekide, tri desetljeća i do danas nije dovršena.

KAPUCINI U RIJECI

Riječko je gradsko vijeće 1606. godine uputilo molbu papi Pavlu V. za osnivanjem kapucinskog samostana, a Ferdinand II. otkupio je od riječkih augustinaca imanje s kapelom sv. Augustina. Car je to zemljište 1609. godine darovao kapucinima, koji su 28. kolovoza 1610. godine u Rijeci položili temelje najstarijeg kapucinskog samostana u Hrvatskoj. Samostan s 23 ćelije podignut je uglavnom dobrotvornim prilozima. Prvi darovatelji riječkog kapucinskog samostana bili su tadašnji gradski dužnosnici: Francesco Bardarino (100 lira), Battista Urbano (troje kola drva), Mattio Zeladia (500 cigli), Ascanio Jacomini (šest kola drva), dr. Barbaro (30 lira), N. N. (sto kola kamena), N. N. (20 kola dasaka), Francesco Parcblin (bačvica čavala), Andrija Španić (50 kola dasaka), Bartolo Kucich (osam lira), Franjo Dorić (vjedro vina), Giovanni Francovich (vjedro vina), Antonio Kucich (vjedro vina), Gjuro Grohovac (vjedro vina), Giovanni Logar (šest lira), Nikola Barčić (12 lira), Andrija Diminić (šest lira), Giaccomo Pianzzai (25 dasaka), Gjuro Milić (1000 čavala i kola dasaka), Giovanni Antonio Paolino (šest lira), Giovanni Zanchi (60 lira) i Ferrante Capuano (10 kola drva).

Novu je crkvu sv. Augustina uz samostan 14. srpnja 1613. posvetio pulski biskup Cornelio Sozomeno (1605. – 1618.). Ubrzo nakon izgradnje samostana i crkve izbio je Uskočki rat (1615. – 1618.). Austrijski i mletački izaslanici pregovarali su o miru 1618. u riječkoj kapucinskoj kapeli, a među pregovaračima bio je i Giovanni Giacomo d'Edling, koji je tijekom pregovora preminuo te je sahranjen u riječkoj crkvi sv. Jeronima.

Samostan je bio solidno građen jer mu nisu znatnije naudili potresi koji su koncem 1750. pogodili šire riječko područje i izazvali neprocjenjive štete. Pulski biskup Andrea Balbi, Krećanin (1732. – 1771.), posvetio je u crkvi sv. Augustina oltar 15. travnja 1754. godine. Samostan i crkva pretrpjeli su štetu 3. srpnja 1813. u ratnim napadima engleske flote na francuske vojne snage koje su držale grad. Na obali nasuprot kapucinskog vrta, negdje na polovici današnjeg Trga Žabica, sagrađena je

1702. godine utvrda za topničku bitnicu, koja je 1733. ojačana. Utvrda je uklonjena 1868. nasipavanjem obale.

Novi glavni oltar u kapucinskoj crkvi bio je podignut 1830. godine, a 1870. redovnicima je oduzet dio vrta za gradnju željeznice prema Karlovcu. Nakon što je Rijeka 1787. godine pod upravom senjsko-modruškog biskupa, arhiđakon Toma de Peri 26. rujna 1789. podijelio je drevnu riječku Župu Uznesenja Marijina te je kapucinima pripala crkvena uprava nad zapadnim dijelom grada. Područje nove župe prostiralo se od Gradske ure i Lazareta sv. Karla Boromejskog te obuhvaćalo cijelo područje Brguda i Plasa. Župu su kapucini preuzeli 1. studenoga 1789. i njome su upravljali do 1807. godine, nakon čega je Rijeka do 1923. ponovo imala samo jednu župu. Nakon te godine, proglasom Isidora Saina, tada apostolskog administratora, a budućeg prvog riječkog biskupa, razdijeljena je drevna i stoljećima jedina riječka župa na pet novih: Uznesenja Marijina (Stari grad), Svih svetih (Kozala), Presvetog Otkupitelja (Mlaka), sv. Nikole (Krnjevo) i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije (Gospa Lurdska).

Hrvatske kapucine prognale su pred Božić 1922. godine talijanske okupacijske vlasti, a pripadnici toga reda talijanske narodnosti napuštaju Rijeku nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Hrvatski kapucini počeli su upravljati župom 1948. godine, ali u Rijeku trajno dolaze u veljači 1954. godine.