Prioritet Caritasa ostaju starije i nemoćne osobe te djeca

Velika, pedeset peta obljetnica djelovanja Caritasa Riječke nadbiskupije povod je razgovoru s njegovom ravnateljicom Marijanom Medanić koja je u godinu i pol vođenja Caritasa potaknula mnoge iskorake. U krovnu riječku karitativnu ustanovu došla je iz školskog sustava, iz zvanja vjeroučiteljice, i neka od svojih tamošnjih iskustava primijenila je i u novom poslu. „Tijekom više od pola stoljeća djelovanja Caritas Riječke nadbiskupije – utemeljen u prosincu 1970. godine – stalno se prilagođavao društvenim potrebama. Osobito su zahtjevni bili trenutci ratova i prirodnih katastrofa, kad je trebalo brzo i učinkovito raspodijeliti velike količine humanitarne pomoći. Takvih izazova ne manjka ni danas. Najjednostavnije rečeno – gdje postoji potreba, tu je Caritas“, sažima uvodno Marijana Medanić. 

Hodočasnici nade – geslo jubilarne 2025. godine dobro opisuje i Caritas? 

Riječ Caritas znači ljubav – ljubav prema Bogu koja se očituje u ljubavi prema bližnjemu. Isus nas nedvosmisleno uči da je bližnji svaki čovjek u potrebi. Caritas svojim djelovanjem treba biti primjer milosrdnog Samarijanca: sažaliti se nad čovjekom u nevolji i pružiti mu pomoć. Čovjek u potrebi i onaj koji želi pomoći zajedno grade svijet u kojem svaka osoba ima dostojanstvo i vrijednost. Caritas jest i treba biti most koji povezuje ljude, primjer djelotvorne ljubavi koja spaja, posreduje i izgrađuje zajedništvo. Takvo je djelovanje smjerokaz nade u bolji, milosrdniji i pravedniji svijet. Kršćanstvo odgaja za plemenitost srca i duše koja se najautentičnije očituje u ljubavi prema bližnjemu. Za takav čin potrebno je imati ne samo milosrđa i ljubavi nego i hrabrosti. Mnogi ljudi svaki dan čine hrabre iskorake prema drugima i drugačijima, prema ljudima u potrebi. To im je način života.  

Neka naš razgovor bude i pomalo osoban. Stoga, kako je to postalo Vaš način života? 

To sam primila u svojoj obitelji jer naša je kuća uvijek bila otvorena svima, a dok sam radila kao vjeroučiteljica, nastojala sam to prenijeti i svojim učenicima. Moj kršćanski identitet izgrađivao se u Crkvi, a prije svega mogu zahvaliti fra Emanuelu Hošku. Kod njega sam pohađala vjeronauk u srednjoj školi, on mi je dao preporuku za upis na Teologiju u Rijeci, on me je na Trsatu – kad se vratio sa službe u Rimu – angažirao u brojnim aktivnostima. Bile su to tribine Razgovori ugodni, koje smo održavali 20 godina, pa pripreme odraslih za katekumenat, uključivanje u liturgiju kao čitača i drugo. Fra Emanuel je laike koji su se vrtjeli oko trsatskog svetišta prije svega znao dobro zaposliti, ali i dati nam povjerenje i stati iza nas ako bismo nešto pogriješili. Ustvari, on je najviše zaslužan i za to što sam danas, a iza njega je stajalo njegovo duboko kršćanstvo koje je znao prenijeti. Mene je izgradio i rad u školi, a sada me izgrađuje i rad u Caritasu. 

Iz vašeg 26-godišnjeg vjeroučiteljskog iskustva recite nam kako školski vjeronauk pomaže današnjim mladima u formiranju, vjerničkom i ljudskom? 

Škola i obrazovni sustav imaju svoju specifičnu dinamiku te nikada ne mogu u potpunosti zamijeniti vjersku formaciju koju pruža vjernička zajednica, osobito obitelj. Ipak, vjeronauk je izvrsna nadogradnja za svakoga tko želi bolje upoznati i razumjeti temelje svoje vjere kao i kulture, običaja te povijesnih okolnosti. Posjedujemo li takvo znanje, lakše i vjerodostojnije možemo komunicirati s drugima i drugačijima. Smatram da vjeronauk obogaćuje školu jer, uz obrazovanje, nudi i snažnu odgojnu komponentu, a ta dimenzija pravi je biser koji se može otkrivati, izgrađivati, brusiti i polirati. I sama sam, brojnim projektima, temama i metodama kojima sam nastojala zainteresirati učenike, otkrivala kršćansku vjeru kao nepresušan i bogat izvor vrijednosti. Najveća inspiracija uvijek je dolazila iz humanitarnih akcija. Na koju god stranu pogledamo, u kršćanstvu možemo pronaći izvor nadahnuća i poticaja. Zato je važno poznavati svoju vjeru, i bilo bi šteta dopustiti da takvo blago ostane zanemareno.

Kakvi su tražitelji današnji mladi?

Mladi trebaju usmjerenje. Iako možda ne djeluju kao tražitelji, oni traže – ali na svoj način, kao što smo i mi nekoć tražili ili se bunili. U radu s njima ne bismo trebali tvrdoglavo ustrajati na „staromodnim“ stavovima – zapravo, u pravom, autentičnom radu s mladima to i nije moguće. Vjeronauk pruža nebrojene mogućnosti kreativnosti, a mladima treba kreativnost omogućiti. U školi sam svjedočila i vremenu prije mobitela te mogu reći da su učenici tada bili puno kreativniji u osmišljavanju raznih ideja, pa čak i nepodopština koje su, zapravo, bile zdrave i često bi me iskreno nasmijale. Smatram da ćemo morati pronaći način kako bismo stvorili vrijeme oslobođeno od stalne interakcije s virtualnim svijetom – jer riskiramo gubitak kreativnosti. Danas dva moja bivša učenika dolaze u Caritas volontirati i uvijek donose radost. Voljela bih da je takvih volontera više. U Caritas, kada treba, dolaze i majstori raznih struka i više puta ispostavilo se da su neki od njih moji bivši učenici, različitih generacija. Tako je i to radost. 

Što je izazovnije – vjeroučiteljski posao ili vođenje Caritasa?

Koliko god ponekad bio zahtjevan, rad s mladima za mene je uvijek bio izvor posebne radosti. Najveći dio radnog vijeka provela sam u dvije srednje strukovne škole od kojih mi je Elektroindustrijska i obrtnička bila matična škola. Tamo sam puno naučila od kolega i izgradila se kao nastavnik i kao osoba. Mnogi su mi kolege ostali uzor – svojim profesionalizmom, suradničkim duhom i ljudskošću, a razgovori i druženja s njima danas mi nedostaju. Mnoge sam lekcije naučila i od svojih učenika, no kada razmišljam o školi, njihova su vedrina i iskrenost ono što mi najviše nedostaje. 

Oba moja profesionalna iskustva povezuje humanitarni rad, volontiranje i projektno djelovanje. Nije prošla nijedna školska godina bez bar dvije humanitarno-volonterske akcije s učenicima, i oni su se rado odazivali. Posljednjih sam godina sudjelovala i u brojnim projektima nadležnog ministarstva ili EU-a, koji su uvijek imali humanitarnu komponentu. Za školske projekte dobili smo neke nagrade državne razine, pa mislim da su me zbog tih projekata pozvali da budem kandidat za ravnatelja Caritasa. Zbog tog iskustva nije mi nepoznato ni pisati ni provoditi projekte. Oni su postali važan dio djelovanja našeg Caritasa jer nam omogućuju širenje kapaciteta i razvoj novih usluga. Međutim, koliko god su projekti za današnje karitativno djelovanje važni, Caritas je od njih neizmjerno veći. 

Provodeći projekte, Caritas pokazuje i suživljenost s vremenom. 

Najviše surađujemo s Hrvatskim Caritasom, europskim fondovima i Gradom Rijekom te najviše sredstava dobivamo preko projekata. Zahvaljujući njima, možemo realizirati puno toga što je naša misija, što znači pomoć krajnjim korisnicima u potrebi. Primjer je za to europski projekt U svom domu kojim smo dobili oko 80 novih korisnika, a provodimo ga u suradnji s Gradom Rijekom. Zapošljavamo deset žena i jednu koordinatoricu koje posjećuju starije, nemoćne i osobe s invaliditetom, pomažući im u svakodnevnim aktivnostima. Sve su te žene požrtvovne i pouzdane, korisnici nas obasipaju pohvalama o njima, a deset od njih su Ukrajinke koje su zbog rata morale napustiti svoju zemlju. Taj projekt pokazuje da materijalna pomoć nije uvijek najvažnija jer mnogi ljudi pate više zbog usamljenosti nego zbog siromaštva. Susret, razgovor i ljudska blizina nerijetko su ono što najviše vraća dostojanstvo.

Vođenje Caritasa i menadžerski je posao koji traži puno znanja i vještina, stalno praćenje društvenih kretanja i potreba. 

Da, to je takav posao. Caritas je napravio velik iskorak uključivanjem u projektne aktivnosti. Svatko tko je ikada sudjelovao u nekom europskom socijalnom projektu zna koliko je administracija zahtjevna. Projekti zahtijevaju visoku razinu stručnosti i odgovornosti, što smatram pozitivnim jer putem njih pomoć doista stiže onima koji su u stvarnoj potrebi. 

Kakav je radni dan u Caritasu?

Iznimno je dinamičan i zahtjevan. Telefon gotovo ne prestaje zvoniti, a mnogi korisnici dolaze osobno po pomoć. Svakodnevno rješavamo pristigle molbe na sastancima socijalne službe, gdje treba pažljivo procijeniti kome i u kojoj mjeri možemo pomoći. Potreba je mnogo, sve više, a sredstva su ograničena. Ideja nam također ne nedostaje, ali neke moramo staviti „na čekanje“. U posljednje vrijeme imamo puno više posla i sve više zahtjeva. Zato je došlo vrijeme da ozbiljnije pristupimo uključivanju većeg broja volontera, a razmišljamo i o načinima zapošljavanja novih djelatnika koji bi svojom profesionalnošću mogli odgovoriti na sve veće zahtjeve.