Prisilna kontrola, problem koji se ne vidi

Razgovor s teologinjom i psihoterapeutkinjom Veronikom Butorac te psihologinjom Laurom Pavičić o temama prevencije nasilja u obitelji, s naglaskom na problemu prisilne kontrole u vezama. 

Razgovarala: Helena Anušić

Prisila, kontrola, zlostavljanje, nasilje. O ovim su temama korisnice Doma sv. Ane, žrtve obiteljskog nasilja, razgovarale nedavno, na radionici koja je održana u sklopu programa „Rijeka psihologije“. Učile su iz vlastitih iskustava s ciljem prevencije takvih ponašanja u novim vezama ukoliko ih, po izlasku iz Doma, budu zasnivale. Posebna je tema bila prisilna kontrola koja može biti itekako prisutna i kada fizičko nasilje nije vidljivo i djevojke i žene često to ne primijete odmah. Gđo Pavičić, možete li nam na početku objasniti što je to prisilna kontrola i kako je prepoznati?

LAURA: Iskoristili smo priliku da u sklopu ovogodišnje manifestacije Rijeke psihologije održimo radionicu za bivše i sadašnje korisnice s jednom novom temom, prisilnom kontrolom. To je više oblika ponašanja s ciljem kontrole i nametanja svoje volje nad drugom osobom.

Sva ta ponašanja odvijaju se postupno u čak osam faza i pokušali smo korisnicama predočiti kako u svakoj od tih faza prepoznati neke od ponašanja na koja bi trebalo reagirati i ne prepustiti ih slučaju. Jer prisilna kontrola za cilj ima potpuno demoraliziranje žrtve, negiranje njezinih prava i osobnog izgleda. Na kraju, i djeca i žene u takvim obiteljima trpe značajne posljedice.

Što su vam korisnice posvjedočile i kada su prepoznale takvo ponašanje?

LAURA: Očekivano, s obzirom na to da je riječ o ciljanoj skupini žena za koje je organizirana radionica, one su se sve prepoznale u opisanim ponašanjima. Svoje doživljaje nakon radionice opisale su rečenicom: „Pa mi kao da smo sve bile udane za istog čovjeka.“

To već govori o tome koliko su zapravo ustaljeni obrasci ponašanja kojima se služe zlostavljači, odnosno osobe koje se ponašaju kontrolirajuće. Iako prisilna kontrola nije fizički vidljiva, kao nasilje u vezi ili u braku, ona itekako ostavlja ozbiljne posljedice.

Neke su zemlje, poput Velike Britanije, Francuske i nekih država u SAD-u, u svoja zakonodavstva uvele prisilnu kontrolu kao kazneno djelo. Posljedice koje ostavlja po žrtvu jednako su grozne kao i bilo koja druga vrsta vidljivijeg zlostavljajućeg ponašanja.

Osim toga treba istaknuti da je prisutnost kontrolirajućih ponašanja zapravo predznak da bi se moglo dogoditi i teže fizičko zlostavljanje ili čak ubojstvo. Zbog toga je vrlo važno o tome razgovarati.

Gđo Butorac, kao teologu, pastoralcu jasno je da takvo ponašanje nikako ne ulazi u okvir kršćanskog poimanja zaručništva, braka i obitelji. U kojoj mjeri mentalitet patrijarhalne zajednice, koja obilježava u određenoj mjeri i naše društvo, utječe na to da osobe prihvaćaju kontrolu zbog očuvanja veze ili braka? 

VERONIKA: Kada je riječ o teološkom poimanju braka, onda prvo trebamo reći kako je teologija braka i obitelji vrlo jasna i nedvosmislena. Drugi Vatikanski koncil  u dokumentima Lumen Gentium i Gaudium et Spes, kao i u kasnijim dokumentima crkvenog učiteljstva, sve do današnjih dana,  naglašava  da je brak savez između muškarca i žene, savez dviju jednakopravnih osoba koje imaju svoje dostojanstvo iz kojega onda proizlazi vrednovanje i poštivanje svake ljudske osobe. Znači, brak u Katoličkoj Crkvi temelji se na biblijskoj antropologiji i postkoncilskoj teologiji, gdje nema mjesta ponašanjima kao što je nasilje bilo koje vrste i oblika.

Govoriti danas o patrijarhalnom društvu, u strogom smislu te riječi gotovo je nemoguće. Patrijarhalno društvo na ovim prostorima započinje sa svojim izumiranjem u ranim 50-im godinama. Ali možemo reći da je u mentalitetu još uvijek prisutno. I to je glavni problem. Mi više nemamo patrijarhalno društvo u pravilnom smislu riječi jer su izumrla sela i male zajednice, ali u mentalitetu ga se nikako ne možemo osloboditi. U tom kontekstu treba promatrati iskrivljenu sliku da je pater familias, glava obitelji, onaj koji može gospodariti slobodom osoba koje se nalaze ispod njega u toj obitelji.

Naravno da danas to nije prihvatljivo niti s teološkog, niti s pastoralnog, niti sa sociološkog, niti sa psihološkog stajališta.

Gđo Pavičić, na radionici ste upozorili na to da zlostavljači, a moramo reći da postoje i žene koje to čine svojim muževima ili partnerima u vezi, ne žele prekid veze. 

LAURA: Kako je rekla Veronika, cijela njihova koncepcija zasniva se na ideji da je partner ili partnerica njihovo vlasništvo. To se već u ranim fazama veze može iščitati u izjavama kao što su: „ti si zauvijek moja“, „moja i Božja“, „moja i ničija“. Tu već postoji prvi signal da će veza krenuti u lošem smjeru.

Naravno, takve se osobe jako pobune na ideju da će ih partnerica ostaviti zbog toga što bazično u sebi nose velik strah od napuštanja. Velik oprez potreban je kada partnerice pokušavaju napustiti takvog partnera jer to su najčešće trenutci koji su okidači za još ozbiljnije nasilno ponašanje.

Odluka da se sklopi brak i da se zasnuje obitelj jedna je od važnijih odluka u životu svakog pojedinca. U društvu u kojem živimo često se stječe dojam da ne postoji „odgoj za brak i obitelj“. Postavlja se pitanje kada bi zapravo trebalo započeti djecu i mlade pripremati za tako odgovornu zadaću? 

VERONIKA: Odgoj za brak i obitelj, započinje samim rođenjem u našoj primarnoj obitelji u kojoj smo rođeni, u kojoj smo odgajani, u kojoj smo rasli, u kojoj smo stasali. Drugim riječima, od samog  rođenja dijete gledajući svoje roditelje,  djedove, bake, ujake, ujne, strine, stričeve, kako se ponašaju jedni spram drugih, koliko se poštuju i cijene, koje vrednote gaje i na taj način stječe sliku što je to brak i obitelj.

Na temelju te slike dijete uči neke obrasce ponašanja, koje će i samo kasnije u životu naslijediti. Znamo i sami da djeca najviše uče primjerom, gledajući, a manje slušajući. Ne vjerujem da ijedan roditelj odgaja svoje dijete da bude nasilnik. Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude dobra, poštena osoba koja će cijeniti i poštovati drugoga, ali svojim ponašanjem roditelj odašilje puno jaču poruku od onoga što govori. A u nekim obiteljima djeca vide nasilje.

U školskom sustavu također postoji odgoj za brak i obitelj. Mogu potvrditi kao srednjoškolska vjeroučiteljica i razrednica da školski programi iz vjeronauka, kao i sadržaji koji se iznose na satovima razrednika obrađuju teme vezane za brak i obitelj. Djeca tu dobivaju pozitivne slike, modele o braku i obitelji. Ali problem ostaje ukoliko je to dijete samo iskusilo nasilje i neprimjereno ponašanje u primarnoj obitelji ili u svojoj široj okolini.

Mislim da bi zato trebalo staviti naglasak na ono proživljeno, ono što dijete iskusi unutar primarne obitelji, jer upravo su to one vrednote koje će dijete ponijeti sa sobom u život.

Kakav je odgoj svećenika za pristupanje ovom problemu? S obzirom na to da su svećenici ti koji imaju kontakt s obiteljima preko priprave djece za sakramente, kod blagoslova kuća i u drugim prilikama, postavlja se pitanje jesu li oni tijekom studija teologije dobili adekvatnu naobrazbu kako bi mogli prepoznati da se u određenoj obitelji događa nasilje? 

VERONIKA: Što se tiče odgoja mladih svećenika, budućih župnika možemo reći da oni imaju priliku o tome učiti. Teološki studiji u Hrvatskoj stavljali su i stavljaju još uvijek dosta naglasak na predmete pastoralne teologije, pastoralne psihologije, djelovanja u kriznim situacijama, položaj žene u društvu, obiteljska i bračna savjetovanja. Postoji i permanentno obrazovanje mladih svećenika, a to je također jedna od tema njihove edukacije. Sve to mogu slušati na studiju teologije i kasnije, ali problem često nastaje u praksi.

Kao prvo, svi mi dolazimo iz naših primarnih obitelji s našim iskustvima i svi nosimo „neku svoju priču.“ Teoretski sve znamo, sve je jasno, ali konkretni život je nešto sasvim drugo. Stoga ostaje pitanje kada se konkretna osoba - svećenik ili bilo tko drugi, nađe u konkretnoj situaciji, s konkretnim čovjekom, djetetom, ženom, nalazi li u sebi dovoljno snage za suočiti se s problemom nasilja u braku i obitelj, kao i nasilja općenito, u društvu, školi, na ulici. Jesmo li dovoljno senzibilizirani da ne zatvorimo oči i okrenemo glavu, kao da nas se to ne tiče, kao da to nije naš problem ili ćemo pokušati pomoći žrtvi nasilja.     

Znači, župnici, kada dolaze u kontakt sa svojim vjernicima i obiteljima u svojoj župi, trebali bi na neki način prepoznati da se radi o ženi, muškarcu, djetetu koje dolazi iz nasilničke obitelji ili iz obitelji gdje nešto, kako kažemo, „ne štima“. No tu dolazi pitanje koliko svećenik, posebno ako je mlađi, čak i ako uspije prepoznati da se nešto ružno događa, ima snage i hrabrosti suočiti se s takvim problemom.

Iako nije uvijek lako, tu je jako je važno davati jasne, a ne dvosmislene poruke. Znači, nasilje je nešto što je grijeh. Nasilje nije samo uzeti pištolj i nekoga ubiti, nego znači i nekoga sustavno maltretirati, izostavljati, omalovažavati, ubijati njegovu emociju, psihu, duhovnost. Tu bi svećenik trebao jasnije reći o čemu se radi i u skladu s time postupati.

Ipak, ovo je vrlo složena problematika, često puta je i žrtva ta  koja sebi ne želi pomoći, radi straha ili „obzira“ što će drugi reći. Stoga smatram da  je prevencija put kojim treba ići kada se radi o rješavanju nasilja u braku i obitelji.