Ratovi uvijek generiraju bijedu, migracije i težnju za osvetom

Isusovac Stanko Perica, rođen u Rijeci, ravnatelj je Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi od 2020., a nalazi se i u Savjetodavnom odboru Europskog ureda Isusovačke službe za izbjeglice. Perica je član Odbora za migrante Hrvatske biskupske konferencije, socijalni je delegat Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i od 2024. u Upravnom je odboru europskih isusovačkih socijalnih delegata. Sve navedeno dovoljan je razlog da Stanka Pericu zamolimo za razgovor u kontekstu nedavnog izbijanja rata u Iranu.

•  Koji su po Vama pravi uzroci rata u Iranu? Već smo 2003. svjedočili objašnjenjima o preventivnom ratu SAD-a u Iraku koja su se pokazala neistinitima i UN ih je odbacio.

Bojim se da je čak i preoptimistično misliti kako postoji neka promišljena odluka, dugoročni ciljevi, razrađen plan itd. Američku i izraelsku politiku u ovom razdoblju obilježava impulzivnost, netaktičnost i odbojnost spram mehanizama međunarodnog prava i multilateralizma. Politika je time svedena na postizanje interesa pokazivanjem moći, a temeljni je interes posjedovanje još više moći. Trenutno se ne nazire rješenje koje bi spriječilo takvu spiralu nasilja, no ono bi se zacijelo trebalo sastojati u većoj odlučnosti ostalih država da ne sudjeluju u takvim politikama i da ih osude.  

S druge strane, sreća u ovoj nesreći jest da narodi u silama koje danas žele proširiti svoju moć, uglavnom nisu – za razliku od nekih ranijih vremena – spremni na žrtvovanje kako bi postigli svoje ciljeve. Zato vjerujem da ovaj rat neće predugo trajati, iako je i jedan dan rata previše.   

• Kakve su posljedice politike Zapada na Bliskom istoku i šire u Aziji na migracije? 

Ratovi uvijek generiraju bijedu, migracije i težnju za osvetom. Invazija na Irak 2003. stvorila je plodno tlo za radikalne skupine koje su godinama kasnije sijale teror u toj regiji, a posljedica je bila i migrantska kriza koja je Europu zadesila 2015. godine. Ukoliko sadašnji rat potraje, može se očekivati da će i on uzrokovati novi izbjeglički val. Naš ministar unutarnjih poslova nedavno je izjavio da izbjeglice s Bliskog istoka u Europi neće biti dobrodošle, da su naši kapaciteti puni i da je najbitniji naš nacionalni interes. 

Međutim, daleko najveći broj izbjeglica u odnosu na broj stanovnika ugošćuju upravo zemlje Bliskog istoka koje su do sada bile relativno stabilne: Libanon, Jordan, Turska, Pakistan i Iran. Europa, a pogotovo Hrvatska, nema ni približno toliko velik broj izbjeglica. Kada bi se ove zemlje vodile isključivo devizom očuvanja nacionalnih interesa, svijet bi bio suočen s humanitarnom katastrofom bez presedana.

• Možete li komentirati situaciju zadnjih mjeseci u SAD-a u vezi s Trumpovom politikom prema migrantima? Bilo je oštrih kritika nekih američkih biskupa prema načinu na koji se službena američka vlada odnosi prema migrantima.

Katolički socijalni nauk priznaje pravo svake države da štiti svoje granice, ali imućnije države smatra moralno odgovornima za prihvat ljudi kojima bi mogli pomoći. Ujedno priznaje svakoj osobi pravo na migriranje (ius migrandi), u skladu s načelom o univerzalnoj namjeni dobara, prema kojem je Bog stvorio zemlju za dobrobit svih ljudi.

Ovo je pitanje zadnjih mjeseci ujedinilo američke biskupe, koji su ranije često imali različite pristupe kad je riječ o reakcijama na odluke političara. Važno je da Crkva ima čvrst i nedvosmislen glas o ovoj temi jer u suprotnom riskira svoju ulogu svesti na ono što spominje naš ministar, zaštitu nacionalnih interesa.

• Kako biste odgovorili onima koji nastoje rat opravdati pozivajući se na izabranje židovskog naroda? Postoje i grupacije koje ovo promatraju i u identitetskom ključu zaštite Zapada i kršćanstva od islama.

U judeokršćanskoj tradiciji nečije izabranje ne podrazumijeva supremaciju i ovlast za podčinjavanje drugih, već upravo suprotno: Bog bira malene, neznatne i ponizne. Jednako tako u abrahamskim religijama, za razliku od mnogih drugih religija, Bog je stvoritelj svih ljudi, a ne samo određenih vodećih klasa, povlaštenih kasti ili narodnih vođa. Stoga teorije koje priželjkuju ili opravdavaju bilo čiju nadmoć ili propast moraju tražiti opravdanje negdje drugdje.

Ono što mi se čini zanimljivijim u ovoj situaciji jest sukob Crkve i postkršćanskog društva. Naime, nakon Drugog svjetskog rata Zapad je uspio izgraditi društva blagostanja u kojima su kršćanske vrijednosti nastavile živjeti izvan konteksta Crkve. Samorazumljivo je bilo da se njeguju solidarnost, mirotvorstvo, istinoljublje, požrtvovnost. Danas polako ulazimo u razdoblje u kojem ove vrijednosti više nisu samorazumljive, što Crkvu ponovno čini, kao u poganskim vremenima, politički prijepornom institucijom snažna moralnog autoriteta. Mislim da u tom kontekstu valja čitati protivljenje Pape i američkih biskupa Trumpovoj administraciji u pogledu migranata.

• U godini u kojoj se obilježava 800 godina od smrti sv. Franje, koji je tijekom stoljećā postao simbolom mira i mirotvorstva, raste ne samo ratna retorika i netrpeljivost nego i promicanje nasilničkih simbola, npr. mača i među katolicima. Zašto je to nekome danas primamljivo?

Ovaj sukob Crkve i postkršćanskog društva uvjetuje i raslojavanje dosad savezničkih snaga. Odmak od kršćanskih vrijednosti postkršćansko društvo nastoji kamuflirati većim isticanjem kršćanske ikonografije. Indikativan je primjer toga prije nekoliko godina dao tadašnji talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini, koji je na političkim skupovima govorio protiv pomaganja migrantima i istodobno pokazivao Gospinu krunicu. To, međutim, nije dovoljno.  

Postkršćanskom društvu potrebna je šira ideološka pozadina za njegovu politiku nacionalne supremacije, a najlakše je pronalazi u nacionalnim mitovima i raspirivanju straha od povijesnih neprijatelja. Pritom su to privlačniji motivi koji izravnije kompenziraju impotentnost postkršćanske kulture: mač koji prikriva nevoljnost za žrtvu, štit koji skriva nesposobnost za dijalog, nacionalistički simboli koji kamufliraju strah od stranaca te križ iza kojeg se sakriva konzumeristički i hednonistički mentalitet.

• Pripadnik ste Družbe Isusove i ravnatelj ste JRS-a u ovom dijelu Europe. Položaj je to odakle možete dobro sagledati različite socijalne probleme s kojima se isusovci susreću diljem svijeta i način na koji im pristupaju i odgovaraju. Nakon pontifikata pape Franje, koji je bio isusovac, u čemu vidite specifičan doprinos Vaše Družbe aktualnim društvenim i crkvenim pitanjima i problemima? 

Družba Isusova svoj je suvremeni smjer zacrtala 1975. na 32. Generalnoj kongregaciji, koja je pod vodstvom tadašnjeg generala Pedra Arrupea objedinila dva temeljna cilja: navještaj vjere i promicanje pravde. Nekoliko godina kasnije osnovan je i JRS kao jedan od plodova takve orijentacije. Kod pape Franje bilo je očito da potječe iz te tradicije i to je razlog njegova neprestana pozivanja na bratstvo, kulturu susreta, prihvat migranata te generalno povezivanje duhovnosti i prava na dostojanstven život. U današnjim okolnostima te smjernice postaju još važnije jer pozivaju na produbljivanje odnosa s Bogom, ali i djelovanje na poboljšanju odnosa u svijetu.

Duhovnost naime mora imati socijalne reperkusije jer u suprotnom upada u zamku autoreferencijalnosti. U suvremenom društvu to znači osnaživati one silnice koje promiču autentične vrednote, kao što su inicijative koje potiču skrb, empatiju i gostoprimstvo, zatim zaštitu okoliša, edukaciju, volontiranje i sl., a s druge strane prokazivanje onih silnica koje djeluju protiv ljudskog dostojanstva, potiču navezanosti, agresivnost, osobni i nacionalni egoizam i supremaciju.

Broj isusovaca u Hrvatskoj i u svijetu polako se smanjuje, ali nam aktivnosti u opsegu i dosegu rastu zahvaljujući suradnji s laicima, umreženosti i sve boljoj formaciji i organiziranosti. Mislim da će takvu istu logiku u narednim desetljećima slijediti opća Katolička Crkva.