Raspela brodmoravičkog kraja

Brodmoravički kraj, smješten u sjeverozapadnom djelu Primorsko goranske županije, obiluje crkvama i drugim sakralnim spomenicima među kojima je i dvadesetak raspela o kojima ćemo sada više reći.

Danas se raspela nalaze na, odnosno u, sljedećim mjestima: Prevaljca (od Brod Moravica prema Gornjim Kutima), Trata (od Gornjih Kuti prema Velikim Dragama), Velike Drage, Male Drage ulaz, Razdrto ulaz i središte mjesta, iza Razdrtog, prema Orlovoj stijeni, Hruškova poljana (iza Razdrtog), Kresna loka (od Draškovca naniže, prema V. Dragama), Novi Lazi (Gaugovo), raskršće Podstene – Šepci, Čučak, Planica, Klepeče Selo (ulaz), Šehovac (između Gornjeg i Donjeg Šehovca), Šehovac (tromeđa Donji Šehovac, Zavrh i Šimatovo tj. kod sv. Barbare), Colnari, raskršće Nove Hiše – Naglići, Zahrt i Završje. Nekoć su raspela bila još u Brod Moravicama na Raskrižju, u središtu Gornjih Kuti kraj kuće obitelji Delač, a sveta slika bila je u istome selu, kraj kuće obitelji Štimac (Piljdarski). Zacijelo ih je u kraju bilo i više, ali im se do današnjeg vremena izgubio trag.

Vidimo da su, primjerice u okolici sela Razdrto, postavljena čak četiri raspela. Prvo pitanje koje nam se zato postavlja je: ‟Čemu tolika raspela na tako malom području?ˮ Odgovor je jednostavan: radi se o kraju čiji su mještani doista živjeli svoju katoličku vjeru. Zato je svako malo naselje željelo imati ‟svojuˮ crkvu, kapelicu ili bar poklonac. Međutim, podizanje takvog objekta iziskuje veliki financijski napor čitave zajednice, a sela su u 18., 19. pa i prvoj polovini 20. st. bila siromašna. Zato su mještani podigli barem raspelo kako bi i oni imali Bogaca (dijalekt.: maloga Boga, Isusića) kojega bi mogli slaviti. Vjernik, naime, pred Raspetim doživljava osobnu Božju nazočnost i osjeća se zaštićenim, to je mjesto susreta i razgovora s Kristom.

Raspjela su u brodmoravičkom kraju podizana kao oblik pučke pobožnosti, kao zahvala za uslišani zavjet ili za nenadanu Božju milost. S njima se, po blagoslovu, postupalo kao i s drugim sakralnim objektima. Bezbožnici koji bi oskvrnuli raspelo bivali su tako teško kaštigani da su njihove sudbine ušle u narodnu predaju, kao opomena budućim generacijama.

Raspelima se oduvijek pripisivala snažna zaštitna moć pa ih je narod podizao na vidnim mjestima, uz puteve, na ulazu u naselja ili njihovim središtima, a osobito na raskršćima, gdje su putnici morali odlučiti kuda krenuti. A izbor prikladnog puta je općenito teška odluka koja može imati i loše posljedice po čovjeka, kao, uostalom, i svaki važan životni izbor. Na odlasku u tuđinu iseljenike je, kao zadnja zavičajna slika, ispraćalo raspelo, a – ako su se uspjeli vratiti – dočekalo bi ih i na povratku.

U slavenskoj mitologiji raskrižja su upamćena kao zastrašujuća, zla mjesta na kojima se noću okupljaju duhovi, vještice, vukodlaci i druga nadnaravna bića, uvijek spremna da napakoste prolaznicima. Međutim, u pučkoj su predaji postojali ‟prokušani načiniˮ za obranu od opasnih sila koje su se onuda motale. A postavljanje raspela bilo je najučinkovitiji način zaštite prolaznika i obližnjih sela. Raspelo je imalo ogromnu moć, bilo je sposobno zaštiti selo od svakoga zla, pa čak i od epidemije što nam je lijepo opisao književnik August Šenoa u poznatoj ‟Kuginoj kućiˮ.

Raspela su obično bila drvena, s likom umrlog Isusa na križu, smještena u polukružno natkrivenu i odozgo limom zaštićenu drvenu nišu, čija je unutrašnjost ponekad bila oslikana, obično pejzažem. Tako se, primjerice nebom i oblacima, htjelo dočarati stvaran izgled okolice Kalvarije. Podno Isusovih nogu stajala je poprečno položena daščica na koju se polagalo svježe, a, u zimskim mjesecima, papirnato cvijeće. Raspela su se često kitila i borovim grančicama. Cijela je konstrukcija stajala na masivnom drvenom stupu podno kojega se u novije vrijeme postavljaju plitke kamene ili betonske posudice za paljenje svijeća. U kraju s mnogo šuma i mnogo vještih stolara raspela su pokazivala svu raskoš naivnog realizma tamošnjih drvodjelja.  Skromna umjetnička vrijednost takvoga djela, pa ni njezino posvemašnje odsustvo, nisu priječile mještane u pobožnosti.

Ima i metalnih raspela ili raspela s betonskim križem, a metalnim korpusom. Nekoć je u Kupskoj dolini bilo i mnogo raspela oslikanih na limenoj ploči, kakva je u velikom broju izrađivao majstor Peter Rutar, poznati graditelj oltara iz Osilnice.

Ima u brodmoravičkom kraju i mještana koji su zaželjeli imati raspelo kraj kuće ili na svom posjedu. Primjerice, obitelj Stipaničić u Donjoj Dobri 36, ima na okućnici raspelo postavljeno 2008. godine, ručni rad Ivana Stipaničića koji ga je izradio u sjećanje na svoju pokojnu majku. Tu se, krajem srpnja, već tradicionalno organizira misno slavlje na otvorenom.

Kad sve ovo znamo ne moramo se čuditi brojnosti raspela. Jer, narod je – svjestan njihove važnosti u svom vjerničkom, obiteljskom i seoskom životu – pažljivo održavao postojeća i postavljao nova raspela. A tako čini i danas. Mjesna Etno-udruga ‟Turanjˮ pobrinula da se uništena raspela brodmoravičkog kraja zamijene novima koja će biti postavljena na tradicijskim, posvećenim lokacijama.

I tako su raspela u Gorskom kotaru dio svakidašnjeg javnog života, a ne atavizam. Ona s Goranima žive od davnina, a sva je prilika da će živjeti i ubuduće, sve dok Gorana bude bilo.