Ravnopravnost

„Postat ću katolik kada papa bude žena.“ Rekla mi je to prije više od 15 godina urednica jednih novina. Nisam znao što da joj u tom trenutku odgovorim.

Razgovor je zapravo bio ugodan i plodonosan, pun uvažavanja i dobre volje s obje strane. Dogovarali smo suradnju Riječke nadbiskupije oko organizacije i provedbe programa obilježavanja 5. obljetnice boravka Ivana Pavla II. u Rijeci. Gospođa je bila agnostik i borac za ženska prava pa nakon uspješnog dogovora, uz svo uvažavanje ipak nije izdržala da ne izrazi i svoje neslaganje s Katoličkom Crkvom. „Postat ću katolik kada papa bude iz Afrike“, bila je njezina prva konstatacija. Na to sam lako odgovorio kako bi se to vrlo brzo moglo i dogoditi. Zapreke ne postoje i već se nakon Ivana Pavla II. ozbiljno razgovaralo o „papabile“ kandidatima iz Afrike. Bio sam čak uvjeren da bi to mogao biti sljedeći papa.

Shvatila je to i ona, zbog toga je pooštrila svoje kriterije i postavila novi uvjet: da papa bude žena. Bila je to godina uoči predsjedničkih izbora u SAD-u. U tijeku su bili stranački izbori za predsjedničke kandidate, a te su 2008. godine, za razliku od ove, bili iznimno zanimljivi. Tada aktualni predsjednik George Bush jr. i njegova Republikanska stranka nakon invazije na Iraq nisu imali nikakve šanse za novi mandat. Bilo je jasno da će novi predsjednik Amerike doći iz redova Demokrata. S obzirom da su njihovi kandidati bili Hillary Clinton i Barack Obama, bilo je jasno i da će novi predsjednik Amerike, po prvi put u povijesti, biti ili žena ili Amerikanac afričkih korijena. Hillary je u početku stranačkog izbornog procesa uvjerljivo vodila. Ipak, tog sam jutra pročitao nešto što me navelo na misao da Hillary ipak neće na izbore za predsjednika Amerike.

„Postat ću katolik kada papa bude žena“, rekla je, dakle, moja sugovornica. „To je pak malo teže. Otprilike kao i da predsjednik Amerike bude žena“, ipak sam odgovorio, braneći se i želeći objasniti da je teško izaći iz okova predrasuda i naslaga prošlosti koje pritišću kako Crkvu tako i društvo. „Ali to će biti uskoro“, rekla je ona uvjerena da će Hillary dobiti glasove svoje stranke. Nekoliko mjeseci kasnije bilo je jasno da će Američki predsjednik po prvi put biti Amerikanac afričkog porijekla.

Iako mislim da je gđa. Clinton izbore izgubila zbog svojih vrlina i mana, a ne zato što je žena, ostao je pozadinski prizvuk nepravde i osjećaj da društvo još uvijek nije spremno za ženu predsjednicu Amerike. Vjerujem da je novinarka s početka priče osjetila isto.

Petnaest godina i tri izbora kasnije, Amerika još uvijek nema ženu predsjednicu, a ta mogućnost trenutno nije ni na vidiku. Ovogodišnji kandidati za izbore, bivši i aktualni predsjednik, tipični su muškarci, bijelci u poznim godinama koji su cijeli svoj život proveli u poziciji moći.

Što se pak Katoličke Crkve tiče, pomisao da će jednog dana papa biti žena ne čini se više tako nemoguća.

Ovaj uskrsni broj Zvona izlazi u ožujku i sasvim prigodno posvećen je ženama. Otvaramo pitanja o ravnopravnosti i jednakim mogućnostima u prividno slobodnom društvu koje se ne može otresti patrijarhalnog nasljeđa. To isto pitamo i Crkvu koja velikodušno priznaje jednakost u dostojanstvu muškarca i žene dok idalje provodi nejednakost u pravima. Pitanje o kojem uvijek valja promišljati je i nasilje nad ženama s pozicije moći u rukama muškarca.

Međunarodni dan žena, 8. ožujka, Ujedinjeni narodi 1977. godine proglasili su službenim UN-ovim praznikom za ženska prava i svjetski mir. U nas je taj dan ipak često označavan kao relikt prošlosti, ostavština neke druge države i omraženog komunističkog sistema. I zaista taj dan i datum, kao i prve proslave, ima socijalističke korijene. No, otpor prema proslavi Međunarodnog dana žena često je zapravo posve subjektivne prirode. To je otpor prema priznavanju činjenice da žena apsolutno nipočemu ne može i ne smije biti drugotna u odnosu na muškarca, manja u pravima, dostojanstvu i moći.

Pitanje ravnopravnosti ipak je vrlo slojevito, pa su i kod žena vidljiva razilaženja u prihvaćanju njihovog sadašnjeg statusa u društvu. Dok će neke nakon svega žaliti za prošlim vremenima i jasnom podjelom muško-ženskih uloga, druge će se zadovoljiti stanjem i promjenama koje su se dogodile u posljednjih 100 godina. Treće će pak reći kako je sve to još daleko od ravnopravnosti.

Bez obzira kako shvatili i slavili Dan žena, činjenica je da se njihov položaj u društvu, pa čak i Crkvi, u posljednjih 100 godina ipak promijenio na bolje. Bilo je to nužno. Je li i dovoljno?
Stoga uz čestitke svima za Uskrs, čitateljicama posebno čestitam i Dan žena.