Iz povijesne riznice
Razdioba starodrevne župe Uznesenja Marijina u Starom Gradu
U Rijeci, gradu koji se razvijao na desnoj obali Rječine, od davnina je postojala samo jedna župa, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Na lijevoj, sušačkoj obali, od davnina postoji trsatska župa sv. Jurja, koja je razdijeljena 1938. godine.
Riječka Zborna crkva kod tzv. Kosog tornja, poznata u narodu kao Vela crekav (crikva) te Assumpta i(li) Duomo, bila je sjedište Arhiđakonata i Kaptola. Kad je grad 1787. godine bio izuzet iz Pulske biskupije i pridružen Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj biskupiji, riječka starodrevna župa bila je prvi put razdijeljena 1. studenoga 1789. U to doba žžupnik je bio Francesco Agostino Monaldi, a odluku o razdiobi potpisao je 26. rujna te godine arhiđakon Tomaso De Peri.
Zapadni dio bio je pridružen novoj župi kojom su upravljali kapucini. Razdjelnica župa išla je od morske obale do Gradske ure i dalje Koblerovim trgom (nekoć zvanim Piazza delle Erbe jer je ondje bila tržnica) prema staroj Vijećnici, nekadašnjem Kaštelu i Barutani, odnosno do današnje zgrade Suda i tzv. Komande. Područje nove kapucinske župe prostiralo se od Gradske ure do Lazareta obuhvativši područja Brguda i Plasa. Kapucinska župa ukinuta je 1807. godine te je ponovno u Rijeci uspostavljena jedna župa sa sjedištem u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina.
Od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. do 1924. godine, kada je grad anektiran tadašnjoj Kraljevini Italiji, riječkom župom upravljali su Ivan Fiamin (1863.-1890.), Kajetan Bedini (1891.-1896.) te Ivan Kukanić (1897.-1924.). Župu 2. rujna 1924. preuzima Luigi Maria Torcoletti, koji je s biskupom i ostalim redovnicima, redovnicama te svećenicima talijanske narodnosti napustio Rijeku nakon završetka Drugoga svj. rata.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća grad imao je oko 45 tisuća žitelja i jednu župu. Starodrevna župa Uznesenja Marijina podijeljena je 16. srpnja 1923. godine odlukom tadašnjeg apostolskog administratora, i buduće prvog riječkog biskupa, Isidora Saina, benediktinca. Tada su bile utemeljene nove župe: Svih Svetih (Kozala), Presvetog Otkupitelja (Mlaka), Sv. Nikole (Krnjevo) i Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije (Gospe Lurdske). Župe Svih Svetih (3.000 vjernika), Presvetoga Otkupitelja (7.000) i Svetoga Nikole (3.000) u doba osnivanja nisu imale svoje crkve.
Nakon što je Rijeka s dijelom prigrada u siječnju 1924. godine anektirana Italiji bilo je potrebno i crkveno urediti područje koje je došlo pod talijansku upravu. Riječka biskupija utemeljena je 25. travnja 1925. godine, na blagdan sv. Marka Evanđeliste, bulom pape Pija XI. "Supremum pastorale munus", a formirana je od župa Senjsko-modruške, Tršćansko-koparske i Ljubljanske biskupije. Nova dijeceza bila je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici, odnosno nije ušla ni u jednu crkvenu pokrajinu ili metropoliju.
Prisjetimo se, nakon završetka Prvoga svj. rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, Rijeka / Fiume ušla je u najburnije razdoblje svoje novije povijesti. Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je dugoročnije Italiji teritorijalna postignuća i na području Rijeke iako ona nisu bila uglavljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante. Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratnim osvajanjem zaposjednuto ozemlje. U takvim okolnostima riječkome području bio je namijenjen status nezavisne države, ali Slobodna Država Rijeka nije uspjela opstati te je razdoblje nestabilnosti trajalo do 27. siječnja 1924. godine kad je grad s okolicom i formalno priključen Italiji. Tada prestaje postojati Riječka Država, ali se istovremeno završava i poseban državno-pravni status Rijeke - corpus separatum, odnosno državno i politički izdvojeno tijelo riječkoga područja - koji je u raznim oblicima postojao od 1779. godine.
Isidoro Sain stigao je u Rijeku/ Fiume 1922. godine iz benediktinske opatije Praglia kod Padove, gdje je obnašao dužnost opata. Uspostavio je nove župe u gradu tijekom talijanske uprave te poticao gradnju crkava, a ostat će upamćen i kao prvi biskup nakon uspostave Riječke biskupije 1925. godine. Razdoblje njegova djelovanja obilježeno je potpunom talijanizacijom crkvenog života u gradu na desnoj obali Rječine te na području Liburnijske Istre. Njegov nasljednik na biskupskoj stolici Antonio Santin (1933.-1938.), revno je proveo talijanizaciju u župama u zaleđu.
Isidoro (Mihovil) Sain rođen je 22. studenoga 1869. u Zidinama kraj Dajle (Novigrad u Istri). Pojedini autori (Božo Milanović, Mile Bogović) navode da je bio hrvatskog podrijetla. Benediktinski samostan u Dajli, u čijoj je blizini rođen, presudno je utjecao na njegov životni put. Benediktincem je postao 1884. u Genovi, a zavjete je dao iduće godine. U Torchiari kod Parme studirao je teologiju od 1889. do 1891. Za svećenika je zaređen u Genovi 11. lipnja 1892. Djelovao je u benediktinskim samostanima San Giuliano (Genova), Montevergine kod Avelina, Subiaco kod Rima, Praglia kod Padove. Apostolskim administratorom Rijeke i predgrađa, odnosno riječke župe Uznesenja Marijina i Gospe Karmelske na Drenovi, postao je 17. rujna 1922., zamijenivši na toj dužnosti Celsa Costantinija. U državno-pravnom pogledu Rijeka (Fiume) trebala je biti uređena sukladno Rapallskom sporazumu od 12. studenoga 1920., ali Slobodna Država Rijeka (Stato Libedo di Fiume) nije u političkoj praksi ozbiljena te je grad anektiran Kraljevini Italiji 1924. godine. Nakon što je 25. travnja 1925. utemeljena Riječka biskupija, koja nije ušla ni u jednu crkvenu pokrajinu već je izravno bila podvrgnuta Svetoj Stolici, Isidoro Sain imenovan je prvim riječkim biskupom 21. lipnja 1926., a svečano je ustoličen u katedrali sv. Vida 8. kolovoza 1926. Preminuo je 28. siječnja 1932. u Rijeci. Prvotno je bio sahranjen na Kozali, a godinu dana kasnije njegovi su zemni ostatci položeni u grobnicu ispred glavnog oltara riječke katedrale sv. Vida.
Nasljeđuje ga Antonio Santin (1933.-1938.), a zadnji riječki biskup talijanske narodnosti bio je Ugo Camozzo (1938.-1947.) koji s klerom odlazi u Italiju.
Iz rubrike: Iz povijesne riznice
Groblje Trsat – suživot živih s mrtvima u oazi mira
Šetnja trsatskim grobljem svojevrsno je čitanje gradske povijesti. Na Trsatu počiva plejada istaknutih javnih djelatnika, profesora, liječnika, znanstvenika, ljudi svih zanimanja, koji su ostavili za sobom djela vrijedna divljenja.
