Tomaš Halik: Razumjeti i živjeti život u svjetlu Uskrsa (3. dio)

Pripovijest o Uskrsu može se čitati na dva sasvim različita načina. Ili kao drama u dva čina — u prvom činu pravedni i nevini čovjek biva osuđen na smrt i pogubljen, a zatim, u drugom činu, biva uskrsnut i prihvaćen od Boga; ili kao drama u jednom činu, u kojem su ovi događaji paralelni, usko međusobno povezani. U prvom tumačenju „uskrsnuće“ je sretan završetak, a cijela priča je tipični mit ili optimistična bajka. Mogu čuti takvu priču i pomisliti u sebi da se je manje-više tako i dogodilo (što se brka s „vjerom“), ili mogu zaključiti da se nije tako dogodilo, ili da se uopće nije dogodilo (što se brka s „nedostatkom vjere“).

Ipak, drugo tumačenje, ono „paralelno“, je zapravo čitanje očima vjere. Međutim, „vjera“ ovdje znači dvije stvari: s jedne strane, spoznaju da je priča paradoksalna (da je drugi aspekt priče, „uskrsnuće“, reinterpretacija prvog, a ne njegov kasniji sretan ishod); a s druge strane odlučnost da se ta priča poveže s pričom vlastitog života — to znači „ući u pripovijest“ i u svjetlu nje razumjeti i živjeti iznova svoj život, biti sposoban podnijeti njegov paradoksalan karakter, i ne bojati se paradoksa koje život stavlja pred nas. Ovo drugo tumačenje uskrsne priče ne uključuje „optimizam“ (mišljenje da će sve nekako ispasti dobro), već nadu — sposobnost da se „reinterpretira“ čak i ono što „ne ide dobro“ (uostalom , život u cjelini možemo smatrati „neizlječivom bolešću koja nužno završava smrću“) kako bismo mogli prihvatiti stvarnost i njezin teret, ustrajati u ovoj situaciji, izdržati kušnju te, gdje je to moguće, biti korisni i drugima.

Otajstvo uskrsnuća nije happy end koji poništava i dokida otajstvo križa. Jedan od velikih teologa dvadesetog stoljeća, Johann Baptist Metz, naglasio je da kada naviještamo poruku uskrsnuća „ne smijemo ušutkati vapaj Raspetoga“ – inače, umjesto kršćanske teologije uskrsnuća, nudimo plitki „mit o pobjedi“.

Vjera u uskrsnuće nema za cilj osvijetliti tragične aspekte ljudskog života; ne omogućuje nam izbjeći teret misterija (uključujući i misterij patnje i smrti), ili ne shvatiti ozbiljno one koji se grčevito bore s nadom, koji „nose teret i žegu dana“ vanjskih i unutarnjih pustinja našega svijeta. Ne nudi neku „religioznu ideologiju“ i jeftinu vjeru namjesto nasljedovanja puta raspetog Krista.

Doista, jeftina vjera (eng. facile belief) koju nam danas nude sa svih strana je, po mom mišljenju, najopasnija zarazna bolest od koje bismo trebali zaštititi kršćanstvo i vlastita osobna duhovna putovanja. Neuspjeh u razumijevanju paradoksalne prirode kršćanstva vodi ili do besmislenog „znanstvenog ateizma“ (koji dokazuje da sve to „nije istina“) ili do ništa manje besmislene religiozne apologetike koja želi biti racionalna i nekonfliktna i dokazati da je sve istinito (npr. brošure s naslovima poput Biblija kao povijest), a bez postavljanja pitanja o tome na koji način su stvari istinite ili nisu, i kakva je narav te istine koja je ovdje objavljena, a opet ostaje skrivena. Razumijevanje paradoksalnosti kršćanstva može značiti više od pukog dobivanja inspiracije za pisanje zanimljivih tekstova — iako to svakako jest, jer su književnost, filozofija i teologija zanimljive samo ako se bave paradoksima i ne cenzuriraju ni jedan aspekt stvarnosti; ovo štivo može biti „inspiracija za život“.

Uskoro ćete moći pročitati i posljednji dio promišljanja o Uskrsu češkog svećenika i teologa Tomaša Halika, iz knjige “Noć ispovjednika: kršćanska vjera u doba neizvjesnosti”.