Rute migracija moraju postati rute mira

Na Mediteranskim susretima u Marseilleu u rujnu ove godine sudjelovao je i Vito Impellizzeri, s otoka Pantelleria, od 1997. svećenik Biskupije Mazara del Vallo, a danas profesor fundamentalne teologije i ravnatelj Višeg Instituta za religijske znanosti Teološkog fakulteta Sicilije u Palermu.

• Povod za ovaj razgovor bilo je Vaše sudjelovanje na Mediteranskim susretima u Marseilleu ove godine. Poput Mediteranskih teoloških susreta iz Rijeke, tako je i Teološki fakultet Sicilije također postao dio Teološke mreže Mediterana. Što vas je potaklo da se uključite u ovu inicijativu?

Govoriti o Sredozemlju u kontekstu obilježenim ratom u Svetoj zemlji i neprekidnim masakrima u srcu Sredozemlja zbog brodoloma, prije svega znači vapiti za pravdom i mirom. Pravdom i mirom uime žrtava, njihovih lica, njihovih životnih priča, njihovih rana, njihovih opljačkanih nada. Prije više od 30 godina Teološki fakultet na Siciliji otvorio je Odsjek za teologiju religija. To ga je smjestilo u središte religijskog pluralizma i geopolitičke složenosti kao kritičkog pitanja samorazumijevanja kršćanstva i kao graditelja teološke paradigme kako bi odnos sa židovstvom postao kriterijem i temeljem za odnos koji je kršćanstvo stvorilo s drugim religijama, u svjetlu evanđelja i posredovanja Raspetoga-Uskrslog.

• Pitanje migracija u prvom je planu kad je riječ o Mediteranu. Tijekom susreta u Marseilleu svjedočili ste o Vašem osobnom iskustvu u Lampedusi, dubokom iskustvu “dijeljenja zagrljaja”. Možete li to iskustvo podijeliti s nama?

Tijekom godina nastavničkog rada imao sam sreću pratiti najprije jednog od kapelana u Lampedusi, koji je pisao magistarski rad o subjektivnosti migranata kao Božjeg naroda, a zatim župnika Lampeduse koji je doživio mnoge iskrcaje i veliku tragediju brodoloma 3. listopada 2013., Stefana Nastasija, koji je pisao o iskrcajima. Od tada često idem na Lampedusu da s migrantima čitam Sveto pismo kao božansku pripovijest njihove konkretne povijesti, pomažem im kako bi prepoznali svoje iskustvo i svoje tijelo i svoju povijest kao evanđeosku priču. Sjetite se samo evanđeoskog izraza „Učinit ću vas ribarima ljudi...“ Što to konkretno znači za one ribare koji u svojim mrežama pronalaze komadiće ljudskih tjelesa... što se događa u njihovoj svijesti? U njihovom čitanju života? U grljenju svoje djece? U vraćanju na posao? U slušanju tog Evanđelja za vrijeme mise? Bio sam tamo i 8. srpnja 2023., deset godina nakon posjeta pape Franje, i jedna mala grupa nas svećenika i biskupa imali smo mogućnost slaviti misu s migrantima i za migrante koji su primljeni u hotspot. Prilazili su i mnogi koji nisu bili kršćani i u trenutku dok se dijelila pričest, bilo mi je dano, za one druge vjere ili nevjernike, primati i davati „pričest“ zagrljaja i draganja. Bio je to red muškaraca, žena i djece koji su samo željeli ljudski kontakt, draganje, osmijeh, blagoslov, gestu nježnosti i bratstva. Svi smo bili Kristovo raspeto i uskrslo tijelo. Plakao sam. Njihovo meso je moje meso. Njihovo tijelo je Kristovo.

• Sicilija i okolni otoci već su duže migracijska ruta kojom prolaze mnoge osobe. Kako je živjeti u tom kontekstu, izbliza doticati sudbinu, nerijetko nesretnu, tih ljudi?

Iskrcaji obilježavaju sve one koji ih dožive. Nitko ne ostaje isti kao prije. Izravno sam doživio iskrcaje i na Lampedusi i na Pantelleriji. Ono što osjećate je nevjerojatno: prvi trenutak je milosrđe, su-patnja, su-osjećanje s njihovom boli i instinkt solidarnosti. Dah bratstva. Onda zastaneš da poslušaš njihovu tišinu, da prepoznaš njihove strahove, da vidiš njihove ožiljke. To je kontemplacija koja proizlazi iz su-patnje. Vidiš bol u licu brata i sestre. I bol te veže za njih. Baš kao što je to učinio Učitelj na križu: vezao se za nas svojom boli koja je prepoznala, ljubila i oprostila našu bol. Treći trenutak je unutarnji pokret, krik nepravde u sebi: milosrđe. Osjetite što majka i otac osjećaju pri porodu jer bol postaje hrabar izbor dati život, obraniti život, voljeti brata. Stoga je Luca Casarini u pravu kada kaže da „mi njima pomažemo, ali oni nas spašavaju“. Četvrti trenutak može biti dvojak: ako se pokrene zajednički narativ o iskustvu, ono te mijenja i vodi obraćenju; ako umjesto toga nastane vijest, prošlost, osjećaj, ništa ne ostaje i počinješ ispočetka bez dobrotvornog prolaza brata koji te je spasio.

• Što teolozi mediteranskih zemalja mogu učiniti kako bi doprinijeli i pomogli iznalaženju humanijih i učinkovitijih načina pomoći migrantima?

Naša je zadaća teologija mira i pravde. Siromasi, posljednji, migranti, odbačeni, naše su tijelo, oni su mi! Zbog toga ih prepoznajem kao tijelo i povijest Krista među nama, jer ljubeći ih kao sebe, ljubav koja je od Boga, čini da vidim Boga u njima i njih u Bogu. To je druga kontemplacija koja se odvija u svetoj zemlji koja je brat. Kontemplacija otvorenih očiju, da citiram Metzovo djelo, zatim potiče na borbu nade i na memoriu passionis žrtava, prema već i ne još Kraljevstva Božjeg i evanđeoskom govoru o blaženstvima. Uvijek stojeći uz najmanje, postajući njihov dašak nade u kriku nepravde i strukturirajući mreže solidarnosti i društvenog prijateljstva. Opcija za manjine i borba uz najmanje i na strani najmanjih i odbačenih postaje konkretno evanđelje, gdje teologija ima performativnu snagu. Ta snaga dubok je razlog za ovaj ulazak u dubinu povijesti kako bismo bili instrument i sjeme pravde, mira i spasenja.

• Corrado Lorefice i Vi autori ste knjige “Gost donosi Boga među nas. Mediteranska teologija prihvaćanja”. Koje su središnje poruke knjige? Zašto i kako gost “donosi Boga među nas”? Koje je za nas kršćane značenje “gostoprimstva”?

Želio bih „predstaviti“ ovu malenu knjigu, prvu od dvije (druga je „Evanđelje i put“) gdje smo razvili blisku, mediteransku teologiju, teologiju blizine i otkupljenja ljudskoga prema evanđelju, upravo s vama, a ne samo od vas. Knjiga bi bila samo povoljna prilika da zajedno krenemo konkretnim i jednostavnim putevima.

Ova prva knjiga sastoji se od dva dijela, poput glazbenog djela: prvi dio se razvija na takav način da se dopre do misli i osjećaja migranata koji su umrli na moru. Riječ je o teološkom čitanju ljudskog stanja migranata. Pisati o migrantu kao o teološkoj kategoriji, ne prepuštajući se laskanju pomodnog književnog žanra, znači hrabro pokrenuti vjerničko promišljanje koje je s jedne strane, kreativna i kritička recepcija teologije znakova vremena Drugog Vatikanskog koncila (Gaudium et spes 4), povezana s proroštvom Ivana XXIII. i ekleziologijom siromašne Crkve u analogiji s Kristovim siromaštvom (Lumen gentium 8c) te doprinosom Koncilu Dossettija i kardinala Lercara. S druge strane, međutim, to znači i učiniti korak naprijed, na tragu Koncila i u skladu s paradigmatskom promjenom Franjinog učiteljstva, preuzimajući tako odgovornost razlučivanja i započinjući one povijesne procese novog humanizma koje Franjo sam definira, u nekoliko navrata, kao „revoluciju nježnosti“, revoluciju koju treba provesti u našem vremenu promjena.

Drugi dio se pak tiče dijaloške zadaće kršćanske teologije religije. Priprema drugog dijela zapravo je počela prije šest godina, 2017., kada sam trebao održati predavanje na simpoziju Katedre za teologiju religija Teološkog fakulteta na Siciliji. Međutim, u međuvremenu se dogodilo nekoliko stvari koje su označile promjenu teologije religije, odlučno usmjerivši se prema međureligijskom dijalogu i misiologiji, potonjoj promišljenoj u svjetlu Koncila u epohalnom kontekstu religijskog i kulturnog pluralizma. Ta je promjena vidljiva i u uvodu Veritatis gaudium i u Dokumentu iz Abu Dhabija, koji je potpisao papa Franjo s velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyibom. Tijekom ovog dugog procesa studija postavio sam si neka pitanja u perspektivi ostvarenja kreativnog i kritičkog govora Koncila, posebno vezano uz onu teološku kategoriju koja je zadatak teologije religija: modo Deo cognito.

Ta su me pitanja dovela do pokušaja da izradim teološku hermeneutiku Dokumenta iz Abu Dhabija, svjesnu različitih čitanja, čak sukobljenih, koje se slijedile od strane različitih stručnjaka, posljednje ono od strane isusovaca u listu Civiltà Cattolica. Posebno mi je važan bio simpozij u Napulju, 20. i 21. ožujka 2019., gdje sam izravno slušao papu Franju, njegovu strast za kulturu i civilizaciju dijaloga i susreta, njegovo svjedočanstvo uskrsne i gostoljubive vjere i njegovu istinsku bliskost prema posljednjima i siromašnima povijesti. Na isti način poput Isusa. I tako se je studijski put našao jasno zacrtan: prijedlog kršćanske teologije religije otvorene prema međureligijskom dijalogu; teološka i koncilska kategorija modo Deo cognito kao zadaća teologije religija; ljudsko bratstvo i dijalog s islamom; smjernice uskrsne i gostoljubive vjere; i na kraju, više od zaključka, teološka usmjerenost na djelovanje i svjedočenje: „Dođi Kraljevstvo tvoje!“

• Hvala Vam na ovom razgovoru. Što biste još željeli poručiti?

Na kraju, želio bih podijeliti duboku tugu zbog rata u Ukrajini, u našoj Europi, rata čak i među samim kršćanima! Kako se može izgovoriti Božje ime bez ili protiv imena svoga brata. Božje ime nije dostupno u gramatici rata, oružja, mržnje i smrti. Želio bih da Hrvatska, poput Italije, osjeti malenost i krhkost mira koji nam je, poput nejakog i bespomoćnog djeteta, povjeren na čuvanje. Rute migracija moraju postati rute mira! Završavam bratskim pozdravom: Mir! Mi smo graditelji i čuvari mira.