Sakramenti i (ne)dostojni primatelji (I. dio)

Prikladno raspoloženje 

U Zakoniku kanonskoga prava iz 1983., kan. 843 – § 1., koji ravna životom Crkve, čitamo: Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su valjano raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata. Iz toga proizlaze određeni uvjeti koje osoba mora imati da bi primila sakramente. Prvi je uvjet da je osoba krštena (osim ako želi primiti krštenje, tada taj sakrament nema). Drugi je uvjet da su valjano raspoloženi. Što to znači? To nam otkriva isti kanon, malo kasnije: §2. Pastiri duša i ostali vjernici dužni su, svatko prema svojoj zadaći u Crkvi, brinuti se da se oni koji traže sakramente priprave za njihovo primanje potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom, pazeći na odredbe koje je izdala mjerodavna vlast.

U tom smislu prikladno raspoloženje nije samo želja da se primi sakrament nego i da se bude evangeliziran i katehetski poučen. Iz toga vidimo važnost priprave za sakramente. Prihvaćanje priprave za sakramente preduvjet je za primanje sakramenata. Osoba koja bi htjela primiti sakramente, a ne bi bila raspoložena za pripravu i pouku, redovito se ne bi mogla smatrati prikladno raspoložena za sakramente. Uzmimo primjer: jako želim voziti automobil. No da bih vozio automobil, moram proći autoškolu i ispite te dobiti vozačku dozvolu. Ja želim voziti automobil, ali ne želim proći autoškolu i položiti ispite. Takvoj osobi bi se nasmijali jer njezina je želja dobra, ali ona nije dostatna jer na taj način može ugroziti i sebe i druge. U tom smislu isto možemo primijeniti na sakramente.

Odbijanje ili odgađanje sakramenata?

Danas se u svom pastoralnom djelovanju župnici sve više susreću sa željom pojedinih vjernika da „obave“ sve „potrebne“ sakramente: krštenje, prvu pričest, krizmu i vjenčanje. Za određenu skupinu ljudi to je dio običaja, identiteta, način da obilježe svoju pripadnost. Dobro nam je poznato da takvi ljudi kažu: Zar da se moje dijete ne krsti? Zar da se moje dijete jedino u razredu ne pričesti? Osobito to vidimo kada ljudi donose dijete na krštenje, a zapravo samo kulturološki ili tradicijski pripadaju kršćanstvu. Dijete treba krstiti u vjeri roditelja ili kumova, a ona možda nije živa – ne pohađaju mise, ne ispovijedaju se, dok se deklariraju kršćanima.

Nije to ništa novo, već je sluga Božji, biskup Fulton Sheen u jednom intervjuu bio upitan: Možeš li ipak biti dobar katolik, a ne ići u crkvu? Na to je odgovorio: Ne baš dobar. Ne. Zatim je odgovorio primjerom: Ne možeš reći da si dobar navijač Yankeesa ako ne ideš gledati Yankeese kako igraju. Novinarka, komentirajući one koji se smatraju „dobrim vjernicima“, a ne idu u crkvu, kaže: Jako me uznemiruje kad vidim [op.a. takozvanog] 'dobrog vjernika' koji je sposoban za predrasude, na što Fulton Sheen upravo objašnjava u čemu je ključni dio problema: Da, oni ne poštuju sav zakon. Poštuju samo dio njega. I zaključuje na svoj šaljivi način: I često se koristi izgovor: 'Ne idem u crkvu jer ima previše licemjera.' Ali uvijek ima mjesta za još nekoliko.

Priprava za sakramente

U susretu s takvim „vjernicima“ svećenik može odgoditi sakrament dok se ne postignu uvjeti za prikladno podjeljivanje sakramenta – potrebna je promjena srca, stava, duh suradnje i poučljivosti, što netko može doživjeti kao uskraćivanje sakramenata.

Priprava za sakramente koju vode župnici i suradnici, prilika je da se uredi i bračni status (koji je u zadnje vrijeme sve rjeđi), a svećenici pripravom nastoje usmjeriti osobe na povratak vjeri ili otkrivanje vjere, na obveze vjerskog odgoja i pouke. S druge strane, osobito za krštenje, prvu pričest, krizmu i vjenčanje, nastoji se oraspoložiti vjernike za dostojno i djelatno primanje tih sakramenata.

Zato postoje priprave na prvu pričest i priprave na krizmu, zato se organiziraju tečajevi za ženidbu, zato se inzistira na tome da pričesnici i krizmanici sudjeluju na nedjeljnoj euharistiji. To je razumljivo jer Bog nas ne spašava automatski ili protiv naše volje, nego uz našu suradnju. To je očito i u čudima koja je činio Isus.

Dakle koliko god objektivno bio malen naš doprinos, on je nužan kako sa strane djelitelja tako i sa strane primatelja za djelotvornost sakramenta. Tu vrijede riječi svetog Augustina: Bog koji te je bez tebe stvorio, ne želi te spasiti bez tebe.