Sakramenti i nedostojni službenici (II. dio)

Nedostojnost službenika djelitelja sakramenata – slabost ili zloća?

Na početku treba istaknuti da postoji ona nedostojnost koja proizlazi iz slabosti naše ljudske naravi, tj. procijepa Bog – čovjek, svetost – grešnost, koju nalazimo u Poslanici Hebrejima 5,2 gdje se kaže da svećenik „može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću“. Ne treba zaboraviti da svaki svećenik prije sv. pričesti s narodom moli: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.“ Takva nedostojnost nije objekt našeg razmatranja već ona koja ide do te mjere da se svećenik ponaša potpuno suprotno onome što živi. Što se tada događa sa sakramentima i gube li oni svoju snagu i učinak?

Što čini dobrota ili zloća onoga koji dijeli sakramente? 

Anđeoski naučitelj sv. Toma Akvinski sam se bavio pitanjem kakve učinke dobrota ili zloća ima na one koji dijele sakramente i one koji ih primaju. Što to znači dijeliti ih dobro – kako kaže sv. Toma: „Čovjek se zove dobrim ili zlim s gledišta kreposti ili poroka, a to su neka stanja pripravnosti. Stanje se pripravnosti razlikuje od mogućnosti u tome što po mogućnosti postajemo moćni nešto učiniti, dok po stanju pripravnosti ne postajemo moćni ili nemoćni nešto učiniti, nego sposobni ili nesposobni da ono što možemo, učinimo dobro ili loše. Prema tome stanjem pripravnosti niti nam se daje niti uzima mogućnost nešto činiti, nego nam omogućuje da nešto činimo dobro ili loše. Dosljedno, nije čovjek zbog toga što je dobar ili zao, moćan ili nemoćan da dijeli sakramente, nego je na osnovi toga prikladan ili neprikladan da ih dijeli dobro.“

Krist – veliki i vječni svećenik sakramentalno djeluje u čovjeku preko službenika

Vidjeli smo da sv. Toma razlikuje moć ili snagu od prikladnosti. Neprikladnost ne oduzima moć sakramentu te stoga Bog može i mimo djelitelja djelovati u duši primatelja sakramenta: „Ono što djeluje u sili drugoga, ne čini primatelja sličnim sebi, nego glavnom djelitelju; naime kuća ne postaje slična oruđima kojima se graditelj služi, nego njegovoj zamisli. No službenici Crkve u sakramentima ne djeluju vlastitom silom, nego silom Krista, o kojem se u Iv 1,33 govori: 'To je onaj koji krsti.' Stoga se i kaže da službenici djeluju kao oruđe; službenik je naime kao produševljeno oruđe. Prema tome zloća službenika ne priječi da vjernici po sakramentima postignu spasenje od Krista.“

Samo Bog vidi čovječje srce – tajna ili skrivena zloća službenika

Sv. Toma također nam osvješćuje da naš sud o čovjeku ne može biti uvijek točan, čovjekova zloća može biti ljudima skrivena, a Bogu očita. Lijep je primjer legenda o Raymondu Diocresu i obraćenju sv. Brune. Osobito je to vidljivo u skandalima kada za službenike Crkve, koji su u očima ljudi možda na glasu svetosti, kasnije razotkrije njihova zloća. Stoga sv. Toma jasno uči: „Čovjek ne može suditi o dobroti ili zloći drugoga; to je svojstveno samo Bogu, koji istražuje tajne srdaca. Prema tome, kad bi zloća službenika mogla priječiti učinak sakramenta, ne bi čovjek mogao imati sigurno pouzdanje u vezi sa svojim spasenjem, niti bi njegova savjest bila slobodna od grijeha. Također se čini nepriličnim da tko nadu u svoje spasenje postavlja u dobrotu pukog čovjeka; kaže se naime u Jr 17,5: 'Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka.' Kad bi se čovjek nadao postići spasenje samo po sakramentima što ih dijeli dobar službenik, činilo bi se da nadu svoga spasenja nekako postavlja u čovjeka. Dakle da bismo nadu svoga spasenja postavili u Krista, koji je Bog i čovjek, treba ispovjediti da su sakramenti spasonosni u sili Kristovoj, bilo da ih dijele dobri ili zli službenici.“

Kako se odnositi prema zlim službenicima?

Sv. Toma daje i prikladan savjet kada govori o našem odnosu prema onima koji su primili vlast reda, a nisu dobri službenici. On nas poziva da radimo distinkciju između vlasti i službe osobe te njezine zloće. Za zloćom se ne treba povoditi i u njoj sudjelovati, ali vlast koju im je dao Krist ne smijemo osporavati: „To se također vidi iz toga što Gospodin uči da treba poslušati i zle poglavare, premda se ne smiju nasljedovati njihova djela; kaže se naime u Mt 23,2-3: 'Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite, dakle, i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima.' A s mnogo više razloga treba poslušati neke zbog toga što primaju službu od Krista nego zbog Mojsijeve stolice. Treba dakle poslušati i zle službenike. To pak ne bi bilo tako kad u njima ne bi ostala vlast reda, zbog koje im se iskazuje posluh. Dakle i zli imaju vlast dijeliti sakramente. Time se otklanja zabluda nekih koji kažu da svi dobri mogu dijeliti sakramente, a nijedan od zlih.“