Sakramenti – zašto postoje?

Isusovo utjelovljenje i bogočovještvo omogućava sakramente

Lijek paloj ljudskoj naravi jest muka i smrt Kristova – Krist je „svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem darovao nam vječni život“. No učinci Isusove smrti ne djeluju nekim automatizmom već je potrebno surađivati s Kristom da bi do nas dosegnuo učinak Kristove smrti. Stoga sv. Toma Akvinski obrazlaže kako se lijek Kristove muke primjenjuje na ljudski rod: „Koliko god je svojom smrću dovoljno zadovoljio za grijehe ljudskog roda [...], ipak svaki pojedini čovjek treba da traži lijekove za svoje vlastito spasenje. Smrt je Kristova naime kao neki općenit uzrok spasenja, kao što je grijeh prvog čovjeka kao neki općenit uzrok osude. Međutim općenit uzrok treba primijeniti na svakog zasebno, da bi primio učinak općenitog uzroka. Prema tome grijeh je praroditelja k svakom pojedincu stigao po tjelesnom podrijetlu, dok učinak Kristove smrti stiže do svakog pojedinca po duhovnom preporođenju [op. a. krštenju], po kojem se čovjek nekako združuje s Kristom i njemu pritjelovljuje. I zato treba da svaki pojedinac nastoji preporoditi se po Kristu i primiti ostale lijekove u kojima djeluje sila Kristove smrti. Iz toga je jasno da izljev spasenja iz Krista u ljude ne biva po prenošenju naravi, nego po nastojanju dobre volje, kojom čovjek prianja uz Krista. I tako, što svaki pojedinac postigne od Krista, to je njegovo osobno dobro. Stoga ne prelazi na potomke kao grijeh praroditelja, koji se širi prenošenjem naravi. Eto zašto, premda su roditelji po Kristu očišćeni od iskonskoga grijeha, ipak nije neprilično da se njihovi sinovi rađaju s iskonskim grijehom i trebaju sakrament spasenja.“ 

Nužnost sakramenata prema sv. Tomi Akvinskom

Iz navedenoga proizlazi da su sakramenti nužni za čovjekovo uzdignuće k Bogu koje on ne može izvršiti svojim vlastitim silama ili prirođenom dobrotom. Ono što je u čovjekovoj vlasti jest pristup i suradnja s Božjom inicijativom za spas čovjeka preko sakramenata. Zato anđeoski naučitelj sv. Toma Akvinski u svojem djelu Suma protiv pogana, knjiga 4, poglavlje 56., upravo ovu temu obrazlaže na jedan razumljiv način: „Smrt je Kristova, kako je već rečeno, kao neki općenit uzrok ljudskog spasenja, a općeniti uzrok treba primijeniti na svaki pojedini učinak. Zato je bilo nužno da se ljudima pruže neki lijekovi po kojima bi na njih na neki način stigla blagodat smrti Kristove. A ti se lijekovi zovu sakramenti Crkve. Treba pak da se ti lijekovi predaju s nekim vidljivim znakovima.

Prvo zato što se Bog brine za čovjeka – kao uostalom i za ostale stvari – u skladu s njegovim stanjem. Čovjekovo pak stanje takvo je da po naravi k duhovnim i umski spoznatljivim stvarima dopire po osjetnim stvarima. Prema tome trebalo je da se ljudima duhovni lijekovi daju po osjetnim znakovima.

Drugo zato što oruđa moraju biti srazmjerna prvom uzroku. A prvi i općenit uzrok ljudskog spasenja jest utjelovljena Riječ, kako se vidi iz prethodnih izlaganja. Prema tome bilo je prikladno da lijekovi po kojima sila općenitog uzroka dopire do ljudi, imaju sličnost s tim uzrokom: naime da u njima božanska sila radi nevidljivo pomoću vidljivih znakova.

Treće zato što je čovjek upao u grijeh prianjajući neuredno uz vidljive stvari. Prema tome, da se ne bi vjerovalo kako su vidljive stvari po svojoj naravi zle te su zato zgriješili koji su uz njih prianjali, bilo je prikladno da se ljudima lijekovi spasenja pruže po tim vidljivim stvarima. Tako se vidi da su vidljive stvari po svojoj naravi dobre, jer su stvorene od Boga, ali ljudima postaju štetne utoliko ukoliko uz njih prianjaju neuredno, dok im postaju spasonosne ukoliko se njima služe uredno.

Time se otklanja zabluda nekih krivovjeraca, koji hoće da se od sakramenata Crkve ukloni sve to vidljivo. [...] Nije neprilično da se duhovno spasenje poslužuje po vidljivim i tjelesnim stvarima, jer te su vidljive stvari kao neka oruđa utjelovljenog i mučenog Boga; a oruđe ne radi silom svoje naravi, nego silom glavnog djelatelja koji ga primjenjuje da radi. Prema tome i takve vidljive stvari odjelotvoruju duhovno spasenje, ne vlastitošću svoje naravi, nego po ustanovi samog Krista, po kojoj primaju oruđnu silu.“

Sakramenti – lijekovi paloj naravi ljudskoga roda

Prema onome što je iznio sv. Toma Akvinski vidimo da je otajstvo utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća Kristova usko vezano uz obnovu i uzdignuće ljudskoga roda za vječni život te da je Bog htio, poštujući čovjekovu narav i stvorenost, upotrijebiti osjetne stvari kao sredstvo – lijek po kojem izlijeva svoju djelatnu milost da bi ostvario duhovno spasenje na čitava čovjeka.