Samo sinodalna Crkva danas je u stanju naviještati Evanđelje

Sudjelovanje na drugoj etapi Sinode biskupa, odnosno kontinentalnom dijelu za Europu, održanoj u Pragu početkom veljače 2023., makar samo on line prisustvom, za mene je značilo duhovno iskustvo. Biti dionikom zajedničkog promišljanja u kojemu istupaju kler i laici, muško i žensko redovništvo, kroz pluralna iskustva života katolika s istoka i zapada na mene je utjecalo jačanjem osjećaja crkvenosti ili onoga što se običava nazivati sentire cum Ecclesia.

Simbol kontinentalne etape Sinode u Pragu bila je slika Naroda Božjega u hodu preko Karlova mosta koji u Pragu spaja dvije obale Vltave, puk usmjeren prema vratima i tornju kroz koje se ulazi u grad. Ta slika srednjovjekovnog Praga upućuje istodobno i na eshatološku dimenziju Naroda Božjega na hodu prema Nebeskom Jeruzalemu gdje ga čeka Jaganjac koji je svjetlo (Otk 21). Ne radi se o nekoj imaginarnoj zemlji po kojoj Narod zajedno hoda, već o konkretnom tada još podijeljenom gradu Pragu koji se tek naknadno ujedinio, drugim riječima o određenim povijesnim okolnostima u kojima nam je biti kršćanima. Hod preko mosta koji spaja dvije obale i razdvojene svjetove ukazuje na sinodalnost koja pomaže u izgrađivanju zajedništva među ljudima i između čovjeka i Boga. U kutu simbola stoji praška katedrala sv. Vida, u kojoj se također odvijao dio liturgijskog programa.

Metoda rada određena prethodnim Uputama za održavanje Kontinentalnih etapa sinode također izražava model sinodalne Crkve. Naime, Sinoda o sinodalnosti odvijala se u dva dijela. Prvi dio od 5. do 9. veljače okupio je 156 delegata 39 biskupskih konferencija iz Europe. Svaka je nacionalna delegacija bila sastavljena od predsjednika biskupske konferencije i 3 člana (laika i redovnika, muško i žensko) po ključu koji je trebao odražavati cjelokupnost Naroda Božjega. Drugi dio, od 10. do 12. veljače, okupio je samo predsjednike biskupskih konferencija koji su promišljali o obrađenim pitanjima i zaključnom dokumentu na temelju njihove posebne karizme. U takvom načinu rada vidim i poticaj za budući rad crkvenih tijela u kojima se s jedne strane omogućuje pluralna rasprava o aktualnim pitanjima bez čega nema kvalitetnih zaključaka i s druge očuvanje posebne uloge hijerarhije u Crkvi. Bilo je to ostvarenje više puta naglašenog principa komplementarnosti između decision making i decision taking.

Doživio sam zasjedanje u Pragu kao Parrhēsiu, otvoreni govor o svemu što se tiče crkvenoga života danas u Europi. Nije to bila parlamentarna rasprava, već slušanje Duha koji nam govori kroz govor drugih i kroz iskustvo drugoga; slušati se međusobno da bi se čuo Duh. Riječ je o tome da smo bili pozvani na propitivanje što nam to Duh danas govori kroz aktivnu participaciju sviju, naroda, klera i redovništva, sviju krštenika. Za razliku od često pogrešne percepcije sinodalnosti nije se radilo o naporima za izgradnjom neke nove Crkve, već o nastojanju da se bolje razumije već postojeći nauk i ukaže na razvoj nauka u budućnosti. Na Sinodi je bila opipljiva pozornost da se čuje glas onih koji su htjeli govoriti u prvoj fazi sinode. No uzimalo se u obzir i činjenica da neki nisu mogli odnosno nisu htjeli govoriti, pri čemu su neki iznijeli i pitanje zašto netko nije mogao ili nije htio govoriti u mjesnim crkvama. Naglašeno je da je Sinoda mjesto na kojima svi mogu govoriti, pri čemu dakako istina i istinitost ne ovise o glasnoći kojom se netko izražava. Nije manjkalo ni kritičkih glasova koji su upozorili da se ne bi trebalo govoriti o nekim kategorijama vjernika bez njihova izravna prisustva i mogućnosti da osobno iznesu svoje svjedočanstvo.

Glede sadržaja rasprave treba reći da je ona obuhvaćala izvješća nacionalnih delegacija i raspravu na temelju Instrumentum laboris Proširi prostor svoga šatora (Iz 54,2), pri čemu su u središtu bila pitanja glede identificiranje područja napetosti i prioriteta u vidu Sinode u Rimu u listopadu 2023.

Otvorenost prema svijetu

Moj osnovni dojam što se tiče rasprava jest razlika između katolika u zapadnim zemljama od onih u istočnim zemljama našega kontinenta u odnosu na pitanja koja se danas nameću kršćanima. Neki put se radilo o istim temama, ali im se drugačije pristupalo i različito ih se tumačilo. Izdvajam samo neka.

Dok su s istoka pitanje života u sekularnom društvu često identificirali kao prijetnju na način da su ga izostavljali ili su isticali potrebu opiranja sekularizaciji, sa zapada se isticalo da se Crkva danas ne nalazi više u kršćanskom i homogenom svijetu. U tome pitanju katolicima u Hrvatskoj može biti zanimljiva analiza Tomáša Hálika iz Češke koji je o ovome pitanju rekao da je njegova zemlja prošla kroz tri vala sekularizacije kao rezultat socio-kulturoloških promjena: „blagu sekularizaciju“ („soft secularization“) u brzom prijelazu iz agrarnog u industrijsko društvo; teško nasilnu sekularizaciju (hard violent secularization) pod komunističkim režimom; i drugu „blagu sekularizaciju“ („soft secularization“) u prijelazu iz totalitarnog društva u krhku pluralističku demokraciju u postmodernom dobu. Hálik kaže da nas upravo transformacije, krize i iskušenja izazivaju da pronađemo nove putove i prilike za dublje razumijevanje onoga što je bitno te da sekularizacija ipak nije uzrokovala nestanak već transformaciju kršćanstva.

Zbog manjka prostora ovdje se ne može pisati o svim pitanjima. Naglasimo samo neka: pitanje uloge žene i prisustva odnosno odsustva žene u procesu donošenja odluka u Crkvi; na istoku nakon komunizma neke zemlje traže izradu europskog martirologija; pitanje žrtava seksualnog zlostavljanja; pitanje ekumenizma i suživota s drugim religijama u Europi.

Moglo bi se zaključiti da su u odnosu na suvremene izazove došli do izražaja različiti pristupi od zbijanja redova do otvaranja i neopterećenosti brojem pripadnika Crkve u budućnosti već njihovom kvalitetnom prisutnošću. Naš pastoral ne može biti pastoral osvajanja ili ponovnog osvajanja, već pastoral prisutnosti, rekao je kardinal Kasel. Dok je kod nekih bio prisutan strah od toga da se ne ostane vjeran tradiciji, sinodalni proces intenzivno je pozvao sudionike na razumijevanje znakova našeg vremena. Oni nisu pokušaji prilagođavanja Evanđelja suvremenom dobu, već nam pomažu da bolje razumijemo što Evanđelje od nas danas traži. Otvorenost prema svijetu može nam pomoći da bolje razumijemo Evanđelje, istaknuto je.

Više sudionika je naglasilo potrebu da Crkva ponudi konkretnu sinodalnu metodu mjesnim crkava jer sinodalnost ne može ostati samo parola i slogan. Istaknuta je potreba za formuliranjem teologijom sinodalnost, za formacijom za sinodalnost, kao i to da se u Zakoniku kanonskog prava unesu promjenu u vidu sinodalnosti.

Teologija sinodalnosti

Nakon veljače i održavanja druge etape sinode, odnosno kontinentalne etape za Europu u Pragu, održane su slične skupštine i za ostale kontinente. Ta druga faza nazvana i Sinoda o sinodalnosti službeno je zaključena 31. ožujka 2023.

Na temelju poziva u Pragu da se formulira teologija sinodalnosti, Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu organiziralo je 27. travnja 2023. međunarodni simpozij o toj temi. Na njoj je generalni tajnik Sinode biskupa Mario Grech govorio o tome kako je još papa Pavao VI. utemeljujući Sinodu biskupa pozvao na njezino usavršavanje u budućnosti te da papa Franjo naporima u vidu sinodalnosti čini upravo to. Osluškivati iskustva sinodalnosti znači, ustvrdio je pritom Grech, omogućiti formuliranje teologije sinodalnosti polazeći od onoga što Duh čini u zajednici vjernika te da je sinodalna Crkva zreo plod Drugoga vatikanskog sabora.

No za razliku od Opće Crkve, u Hrvatskoj nije registriran veći napor oko produbljenja spomenutih pitanja i same sinode. U katoličkim medijima nije objavljeno izvješće hrvatske delegacije u Pragu, mada je upravo participacija svih krštenika u temelju današnjih napora za sinodalnišću. Hrvatski teološki fakulteti za razliku od Gregoriane nisu tijekom 2023. organizirali skupove kojima bi dali doprinos promišljanju oko sinodalnog modela crkvenosti preferirajući neke druge teme. Prostor na web stranici HBK o Sinodi ima materijale samo iz prve etape sinodalnog hoda zanemarujći drugu etapu. Zato vrijedi još jednom podsjetiti da je samo sinodalna Crkva danas u stanju naviještati Evanđelje jer je sinodalnost u službi misionarske Crkve. Drugim riječima, potrebna je aktivna participacija svega Naroda Božjega, svih krštenika.