Sinodalni hod Komentar: Piše: Goran Žan Lebović Casalonga
Sinodalnost – napredak i razvoj stare novine, okviri i granice
Zakonik kanonskoga prava jasno kaže da vjernici imaju pravo i dužnost očitovati pastirima svoje mišljenje o onome što je za zajedničku korist i dobrobit Crkve.
Sinodalnost, stara novina?
Danas se mnogo govori o sinodalnosti u Crkvi, govori se o novom načinu upravljanja Crkvom, o decentralizaciji, o uvažavanju mišljenja (ne)vjernika. Ona je postala kontroverzna: za neke je prilika da guraju svoju propagandu ili čak agendu – da žele mijenjati nauk Crkve, vjeru i ćudoređe, a za druge je ona ugroza koja urušava same temelje Crkve i odstupa od predanog nauka. No bogatstvo crkvene predaje jasno nam govori da je sinodalnost stara novina! Crkvenim dokumentima pokušat ćemo dati osvrt na to što sinodalnost zapravo jest i u kojim okvirima ju Crkva promišlja.
Sinodalnost prije pape Franje?
Uzmemo li Zakonik kanonskoga prava, koji je zadnji plod provedbe saborskih dokumenata u život Crkve i primjene ekleziologije II. vatikanskog sabora, uočavamo da se već tada javlja sadržajno jezgra govora o onome što danas nalazimo pod nazivom sinodalnost. U II. knjizi Zakonika pod naslovom Božji narod nailazimo na kanon 212 koji kaže u § 3. Vjernici imaju pravo, katkada dapače i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, posvećenim pastirima očitovati svoje mišljenje o onom što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i ostalim vjernicima
Dakle, Zakonik jasno kaže da vjernici imaju pravo i dužnost očitovati pastirima svoje mišljenje o onome što je za zajedničku korist i dobrobit Crkve. Kardinal Francesco Coccopalmerio, koji je dugo godina bio zadužen za tumačenje Zakonika u papino ime, jasno kaže da bi vjernici trebali biti svjesni te svoje obveze očitovanja mišljenja pastirima kao što su svjesni obveze pohađanja nedjeljne mise. U praksi, navedeni se kanon primjenjuje u pastoralnim vijećima, sastavljenim od vjernika, koji savjetuju pastire. No sinodalnost pape Franje ide dalje, ona jasno govori da se svaki vjernik, a ne samo pojedini vjernik, treba uključiti i ovisno o znanju, stručnosti i ugledu, treba djelovati za zajedničko dobro i dobrobit Crkve izražavajući svoje mišljenje pastirima.
Okviri sinodalnosti – kako promišljati dobrobit Crkve?
Dakle, pitamo se koji su okviri sinodalnog djelovanja? Prvi je zajedničko dobro i dobrobit Crkve, a drugi je čuvanje cjelovitosti vjere i ćudoređa, tj. okvir promišljanja vjernika jest u onome što je pravilo vjere. A što je to pravilo vjere? Pa o tome nam progovara sv. Vinko Lerinski: „U samoj Katoličkoj Crkvi valja paziti s pomnjivošću da se pridržavamo onoga što se vjerovalo svugdje, uvijek i što su svi vjerovali.“ Zatim nastavlja: „Ali možda kaže netko: dakle u Crkvi Kristovoj nema napretka vjere? Jasno da ima, i to vrlo velikog. Jer koje je ono biće ljudima tako zavidno, a Bogu mrsko koje bi to htjelo i usudilo se spriječiti? Ipak tako da u istini jest napredak vjere, ali ne promjena. Za napredak je bitno da se neka stvar sama po sebi produbljuje; za promjenu pak da se od jednoga pretvara u nešto drugo. Stoga trebaju rasti, i mnogo i silno se umnožiti znanje, znanost, mudrost pojedinca i sviju, i pojedinog čovjeka kao i cijele Crkve po razinama starosti i vremena, ali opet na svoj način, naime u jednakom nauku, u jednakom smislu i jednakom razumijevanju.“ U tom smislu, vidimo okvir sinodalnosti – ona može produbiti shvaćanje i razumijevanje sadržaja vjere, ali ga ne može nikako mijenjati. Treći okvir koji nam kanon stavlja jest okvir vlastite stručnosti. Crkva je na neki način res publica – javna stvar i kao takva, tiče se i mene osobno kao i svakog drugog vjernika. Ona nije res privata – vlasništvo pojedinca, te samim time iz toga niču prava i odgovornosti o brizi za njezinu dobrobit kroz vlastitu stručnost i darove.
Sinodalnost – obnovljena (i nova) svijest o sudjelovanju u životu Crkve
Sinodalnost pape Franje želi probuditi i ojačati svijest o angažmanu vjernika za brigu o zajedničkom dobru i o Crkvi. Savjetovanje je ono koje nam treba pomoći otvoriti nove perspektive, uvidjeti stanje na terenu „radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našega vremena“, a autoritet – hijerarhija – vrši razlučivanje, ima dužnost uzeti izneseno u obzir, gledati ga u svjetlu pravila vjere i ćudoređa i odstupanja od njega, te ga prihvaćati ako se radi o dobrobiti Crkve i razvoju koji to mišljenje može donijeti. Sinodalnost je poziv da se svaki vjernik uključi u izgradnju Crkve „čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima“. Ona raste u slobodi izražavanja, s namjerom izgradnje Crkve i svijesti da svaki vjernik uvijek može slobodno crkvenim pastirima očitovati svoje potrebe, osobito duhovne, i svoje želje te izgrađivati Crkvu svojim doprinosom i sudjelovanjem u sinodalnom hodu. U tom smislu, važno je naučiti slušati drugoga i osluškivati poticaje koji dolaze kroz osjećaj vjere, koji posjeduje svaki krštenik u kome je „Duh sinovstva“ i svjetlo Božje – koje prima za dobrobit Crkve svaki "onaj koji traži Boga iskrenim srcem“. To je novi stil u kojem se gleda ponajprije jednakost dostojanstva i različitost službi i darova, gdje se ujedno poštuje i autoritet nasljednika sv. Petra te daje posluh vjere i razuma onome što on iznosi, osobito u onome što je definitivan i nepromjenjiv nauk, a ujedno gaji slobodu iznošenja vlastitog stava koji hijerarhija osluškuje na nov način.
Iz rubrike: Sinodalni hod
Crkvu čine žene i muškarci, Božji narod
Ideja o marijansko-petrovskom načelu, po mom mišljenju, pripada onim stvarima koje nisu korisne za današnju Crkvu, a još manje za onu sutrašnju.
Iz rubrike: Komentar
Tomaš Halik: Biti „činitelji nemogućeg“ (4. dio)
Donosimo posljednje od četiri promišljanja o Uskrsu češkog svećenika i teologa Tomaša Halika, iz knjige “Noć ispovjednika: kršćanska vjera u doba neizvjesnosti”.
Tekst je preuzet s https://www.abc.net.au/ Prevela: Bruna Velčić.
