Iz povijesne riznice

Širi se krug junaka i junakinja kreposti - riječki svetci i svetice

Goran Moravček
17.06.2024.

Usprkos tome što su mnogi sakralni objekti stradali, zapisi nestali, a sjećanja uvenula, može se ustvrditi da je Rijeka bila i ostala grad prožet vjerom.

Širi se krug junaka i junakinja kreposti - riječki svetci i svetice » naslovna

Na Ivanje 24. lipnja 1934. blaženi Alojzije Stepinac zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. O životu budućeg svetca i njegovoj povijesnoj ulozi objavljena su brojna djela, ali većini Riječanki i Riječana manje je poznato da je Stepinac šest mjeseci živio u njihovu gradu, tada u sastavu mađarskog dijela Dvojne Monarhije. Tek što je maturirao 28. lipnja 1916., u skraćenom školskom roku, Alojzije Stepinac mobiliziran je u austrougarsku vojsku. Polugodišnji časnički tečaj pohađao je u Rijeci, nakon čega je poslan na talijanski front kod Gorice, gdje će na bojišnici kod rijeke Piave biti ranjen. U svoje je slobodno vrijeme tijekom vojne obuke kadet Stepinac išao u pohode Gospi Trsatskoj uspinjući se Stubama Petra Kružića. Rado je također odlazio moliti se u kapelu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u sklopu nekadanjeg augustinskog samostana.

Kao što su mnoge sakralne građevine podignute u povijesti na riječkom području nestale, te i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih žitelja, na sličan su način zatomljena imena ljudi čiji su životi bili obilježeni vjerom. Religija je u prošlom komunističkom sustavu u pravilu bila bojišnica te su „prosvjetitelji” sustavno nastojali zatrti vjeru iz javnog, ali i privatnog života, proglasivši je „opijumom za narod”. Takvo ozračje do danas nije u potpunosti prevladano. Usprkos tome, krug svetaca, svetica, blaženica, blaženika i slugu Božjih, ukratko junakinja i junaka kreposti, sve je širi jer se istina o njihovu djelovanju postupno otkriva javnosti.

Sveti Franjo na Trsatu

Je li Trsat posjetio i sv. Franjo Asiški? Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo 2012. godine aktualiziralo je to pitanje. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga „protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić 1648. godine u svojem djelu „Origine della Provincia Bosna-Croatia” piše kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti sveta Nazaretska kuća te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tom posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku svete Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj.

Među hodočasnicima su među ostalim bili dvojica svetaca papa – Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. – te sv. Majka Terezija, čiji se spomenik nalazi pred trsatskom bazilikom Majke Milosti, kao i sv. Leopold Mandić. Trsatske kronike bilježe da su se pred slikom Majke Božje Trsatske molili mučenik Miroslav Bulešić, sluge Božji Vendelin Vošnjak, Aleksa Benigar, Ivo Peran, Ante Gabrić...

Pape u Rijeci

Usprkos tome što su mnogi sakralni objekti stradali, zapisi nestali, a sjećanja uvenula, može se ustvrditi da je Rijeka bila i ostala grad prožet vjerom. Mogli smo se u to uvjeriti tijekom boravka sv. Ivana Pavla II. u Rijeci od 5. do 9. lipnja 2003. kada je središnje misno slavlje na blagdan Duhova na Delti pratilo više od 120 tisuća vjernica i vjernika. Bio je to, koliko je poznato, najveći vjerski skup održan na obalama Kvarnera. Za svoje stoto pastoralno putovanje i treći posjet našoj domovini Papa je izabrao Rijeku. Papin domaćin, riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić naglasio je „da nas je prvosvećenik uputio prema Europskoj uniji, podržavši naše težnje da uđemo u zajedništvo naroda Europe i da zajedno s njima gradimo svoju budućnost”.

Sveti papa Ivan Pavao II. tijekom boravka u Rijeci hodočastio je na Trsat. Njegove riječi: „Molite se za mene Gospi Trsatskoj dok sam živ i kad umrem.” izgovorene nakon molitve pred ikonom Gospe Trsatske, urezane su i na postolje spomenika Trsatskom Hodočasniku. On nije jedini svetac koji se uspeo na trsatski brijeg. Sveti papa Ivan XXIII., krsnim imenom Angelo Giuseppe Roncalli, kao apostolski je delegat, a tada u službi osobnog tajnika bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija, sudjelovao u rujnu 1912. na hodočašću u marijansko austrijsko svetište Mariazell te na 23. Međunarodnom euharistijskom kongresu u Beču. Na povratku u Italiju pohodio je Rijeku i pomolio se pred slikom Gospe Trsatske. Dobri Papa, kako su ga zvali, obnašao je dužnost poglavara Katoličke Crkve od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Junačke kreposti

Prije sedam godina, 18. rujna 2017., sva se sila Riječanki i Riječana slila na Žabicu kako bi svjedočila dolasku sarkofaga s relikvijom tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u „Grad Koji Teče”. Uzbuđenje i posebna milost preplavili su me, a vjerujem i sve druge vjernice i vjernike koji su svjedočili iznimnom događaju. Skromni kapucin (1866. – 1942.), podrijetlom iz „zaljeva hrvatskih svetaca”, kako mnogi nazivaju Boku kotorsku, boravio je kratko vrijeme na Žabici, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio u sastavu Kraljevine Italije.

Bio sam među vjernicima koji su s uzbuđenjem i radošću strpljivo čekali da vide i(li) dodirnu prozirni sarkofag s relikvijom sv. Leopolda. Ostale su upamćene riječi fra Jure Šarčevića, provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, koji je u prigodnoj homiliji naglasio „da se Bog poslužio Leopoldovim malim tijelom, visokim samo 1,35 centimetara, kako bi izveo tolika dobra ovome svijetu”. O sv. Leopoldu u više sam navrata razgovarao s njegovim rođakom Maksimilijanom Maksom Pečom (1914. – 2016.), čija je baka bila sestra sv. Leopolda. On je svjedočio također o dobroti i skromnosti svoga rođaka – „mog donda Bogda“ – koji je svakodnevno činio iznimna, junačka djela, a za koga „obitelj nije mogla ni pomisliti da će postati svetac“.

Na pragu svetosti fra Ante Tomičić i Riječka Majka

Širi se krug junaka i junakinja kreposti - riječki svetci i svetice » naslovna

U svijesti je suvremena čovjeka arhetip junaka hrabar ratnik koji svoj život izlaže opasnosti ili osoba nadnaravne tjelesne snage koja svladava neprijatelja. Vjernici međutim prepoznaju i drugačiji tip junaka, koje „moderno” društvo ne raspoznaje. Tako se i moglo dogoditi da u javnom prostoru opčaranom bogatstvom i blještavilom lažnih „proroka” i tzv. celebrityja, nezapaženo prođe vijest o tome da je papa Franjo sredinom ožujka priznao „junačke kreposti sluge Božjega fra Antuna Tomičića, brata laika iz Reda manje braće kapucina”.

Sluga Božji fra Ante Tomičić rođen je 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, a kapucinski habit obukao je 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855. – 1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, Konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom kapucinskom samostanu proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostatci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Na glasu svetosti preminula je i Marija Krucifiksa Kozulić (1852. – 1922.). U tijeku je postupak beatifikacije utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre danas djeluju u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenjem Riječke Majke blaženom i svetom, kako su je nazvali vjernici, još je jedna snažna potvrda da je Rijeka grad neumrle vjere.

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

Širi se krug junaka i junakinja kreposti - riječki svetci i svetice » naslovna

Karijeru slavnog Bakranina zasjenile afere

Goran Moravček
20.09.2024.

Uz 210. obljetnicu rođenja biskupa Vjenceslava Šoića: Senjsko-modruški biskup Vjenceslav Šoić, koji je kao plovan sredinom 19. stoljeća nanovo izgradio bakarsku crkvu sv. Andrije koja je 1750. godine bila potpuno porušena u potresu, našao se u središtu afere koja je narušila njegov nekoć blistav ugled i primorala ga da odstupi s dužnosti.