Širi se krug junaka i junakinja kreposti - riječki svetci i svetice

Na Ivanje 24. lipnja 1934. blaženi Alojzije Stepinac zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. O životu budućeg svetca i njegovoj povijesnoj ulozi objavljena su brojna djela, ali većini Riječanki i Riječana manje je poznato da je Stepinac šest mjeseci živio u njihovu gradu, tada u sastavu mađarskog dijela Dvojne Monarhije. Tek što je maturirao 28. lipnja 1916., u skraćenom školskom roku, Alojzije Stepinac mobiliziran je u austrougarsku vojsku. Polugodišnji časnički tečaj pohađao je u Rijeci, nakon čega je poslan na talijanski front kod Gorice, gdje će na bojišnici kod rijeke Piave biti ranjen. U svoje je slobodno vrijeme tijekom vojne obuke kadet Stepinac išao u pohode Gospi Trsatskoj uspinjući se Stubama Petra Kružića. Rado je također odlazio moliti se u kapelu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u sklopu nekadanjeg augustinskog samostana.

Kao što su mnoge sakralne građevine podignute u povijesti na riječkom području nestale, te i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih žitelja, na sličan su način zatomljena imena ljudi čiji su životi bili obilježeni vjerom. Religija je u prošlom komunističkom sustavu u pravilu bila bojišnica te su „prosvjetitelji” sustavno nastojali zatrti vjeru iz javnog, ali i privatnog života, proglasivši je „opijumom za narod”. Takvo ozračje do danas nije u potpunosti prevladano. Usprkos tome, krug svetaca, svetica, blaženica, blaženika i slugu Božjih, ukratko junakinja i junaka kreposti, sve je širi jer se istina o njihovu djelovanju postupno otkriva javnosti.

Sveti Franjo na Trsatu

Je li Trsat posjetio i sv. Franjo Asiški? Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo 2012. godine aktualiziralo je to pitanje. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga „protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić 1648. godine u svojem djelu „Origine della Provincia Bosna-Croatia” piše kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti sveta Nazaretska kuća te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tom posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku svete Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj.

Među hodočasnicima su među ostalim bili dvojica svetaca papa – Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. – te sv. Majka Terezija, čiji se spomenik nalazi pred trsatskom bazilikom Majke Milosti, kao i sv. Leopold Mandić. Trsatske kronike bilježe da su se pred slikom Majke Božje Trsatske molili mučenik Miroslav Bulešić, sluge Božji Vendelin Vošnjak, Aleksa Benigar, Ivo Peran, Ante Gabrić...

Pape u Rijeci

Usprkos tome što su mnogi sakralni objekti stradali, zapisi nestali, a sjećanja uvenula, može se ustvrditi da je Rijeka bila i ostala grad prožet vjerom. Mogli smo se u to uvjeriti tijekom boravka sv. Ivana Pavla II. u Rijeci od 5. do 9. lipnja 2003. kada je središnje misno slavlje na blagdan Duhova na Delti pratilo više od 120 tisuća vjernica i vjernika. Bio je to, koliko je poznato, najveći vjerski skup održan na obalama Kvarnera. Za svoje stoto pastoralno putovanje i treći posjet našoj domovini Papa je izabrao Rijeku. Papin domaćin, riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić naglasio je „da nas je prvosvećenik uputio prema Europskoj uniji, podržavši naše težnje da uđemo u zajedništvo naroda Europe i da zajedno s njima gradimo svoju budućnost”.

Sveti papa Ivan Pavao II. tijekom boravka u Rijeci hodočastio je na Trsat. Njegove riječi: „Molite se za mene Gospi Trsatskoj dok sam živ i kad umrem.” izgovorene nakon molitve pred ikonom Gospe Trsatske, urezane su i na postolje spomenika Trsatskom Hodočasniku. On nije jedini svetac koji se uspeo na trsatski brijeg. Sveti papa Ivan XXIII., krsnim imenom Angelo Giuseppe Roncalli, kao apostolski je delegat, a tada u službi osobnog tajnika bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija, sudjelovao u rujnu 1912. na hodočašću u marijansko austrijsko svetište Mariazell te na 23. Međunarodnom euharistijskom kongresu u Beču. Na povratku u Italiju pohodio je Rijeku i pomolio se pred slikom Gospe Trsatske. Dobri Papa, kako su ga zvali, obnašao je dužnost poglavara Katoličke Crkve od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Junačke kreposti

Prije sedam godina, 18. rujna 2017., sva se sila Riječanki i Riječana slila na Žabicu kako bi svjedočila dolasku sarkofaga s relikvijom tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u „Grad Koji Teče”. Uzbuđenje i posebna milost preplavili su me, a vjerujem i sve druge vjernice i vjernike koji su svjedočili iznimnom događaju. Skromni kapucin (1866. – 1942.), podrijetlom iz „zaljeva hrvatskih svetaca”, kako mnogi nazivaju Boku kotorsku, boravio je kratko vrijeme na Žabici, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio u sastavu Kraljevine Italije.

Bio sam među vjernicima koji su s uzbuđenjem i radošću strpljivo čekali da vide i(li) dodirnu prozirni sarkofag s relikvijom sv. Leopolda. Ostale su upamćene riječi fra Jure Šarčevića, provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, koji je u prigodnoj homiliji naglasio „da se Bog poslužio Leopoldovim malim tijelom, visokim samo 1,35 centimetara, kako bi izveo tolika dobra ovome svijetu”. O sv. Leopoldu u više sam navrata razgovarao s njegovim rođakom Maksimilijanom Maksom Pečom (1914. – 2016.), čija je baka bila sestra sv. Leopolda. On je svjedočio također o dobroti i skromnosti svoga rođaka – „mog donda Bogda“ – koji je svakodnevno činio iznimna, junačka djela, a za koga „obitelj nije mogla ni pomisliti da će postati svetac“.