Sjeti se da si prah

Govor o „prahu” u Starom zavjetu usko je povezan sa slikama smrti i, općenito, uništenja i ratna pustošenja. Tko uništava, smrskava i pretvara u pepeo (Iz 41,2), a oni koji su poniženi, poraženi ili ožalošćeni, obznanjuju svoje stanje posipanjem pepelom (Još 7,6; Tuž 2,10). K tome pepeljenje služi izražavanju pokajanja. Čitamo tako u Knjizi o Joni kako su na prorokov navještaj propasti Ninivljani reagirali postom i oblačenjem kostrijeti, a kralj je ustao s prijestolja i sjeo u pepeo (3,5-6). Ti su čini bili popraćeni zazivanjem Boga i obraćenjem od zlih putova i nepravdi, a sve kako bi Bog odustao od svoga plana i smilovao im se (3,8-9).

Temeljni smisao opisanih čina nije teško doseći: riječ je o činima koji čovjeka nagrđuju, umrtvljuju i izoliraju. Tko od nas nije iskusio ili primijetio kod drugih nešto slično? Trenutak u kojem su neuspjeh, gubitak, poraz, kajanje i slično u nama ili u drugome izazvali snažnu emocionalnu, čak i fizičku reakciju, gubitak teka i želje za životom, za brigom o sebi i za kontakt s ljudima. Trenutak u kojem možda i nije došlo do vanjske manifestacije, ali smo se, potaknuti vanjskim čimbenicima, povukli u sebe, u vlastitu nutrinu.

Razdoblje korizme poziva nas upravo na takav jedan period introspekcije, preispitivanja vlastite savjesti i smjera vlastitog života i odnosa s Bogom te obraćenja u okviru priprave i iščekivanja proslave Uskrsa. Vrijeme je to kada se – pripremajući se za spomen Isusove muke, smrti i uskrsnuća – „spominjemo da smo prah i da ćemo se u prah vratiti“, sagledavajući vlastiti život iz perspektive Kristova otkupiteljskog djela svjesni, s jedne strane, vlastite ograničenosti, smrtnosti i slabosti, a s druge strane Božje obilne ljubavi i milosti. Posipanje pepelom ima za cilj simbolički nas potaknuti i uvesti u to promišljanje.

Pepeo nas, u prvom redu, podsjeća na prolaznost našega života. Prema Bibliji, Bog je čovjeka stvorio iz „praha zemaljskog“ (Post 2,7), i – s obzirom na to da je iz zemlje uzet i da je prah – u prah će se vratiti (Post 3,19). „Ljudi su samo prah i pepeo“, veli Sirah (7,32). U hebrejskom jeziku ove su dvije riječi sličnozvučnice: „prah” je afar, a „pepeo” efer. No dok riječ „prah” označava prah u smislu zemaljskog praha, blata, plodna tla i građevinskog materijala, te kao takva posjeduje i određene pozitivne konotacije, to nije slučaj s „pepelom”, koji je proizvod i ostatak izgaranja i uništenja (iako može biti koristan, npr. u poljoprivredi).

Podsjećanjem na smrtnost, korizmeno nas vrijeme potiče na promišljanje o tome kako živimo i o tome živimo li uopće– ili preživljavamo? Jesmo li zahvalni za dar života i za sve druge darove koje smo primili ili se ne znamo radovati onome što imamo već samo tugujemo za onim što nam nedostaje? Knjiga Propovjednika poručuje nam: „S radošću jedi svoj kruh i vesela srca pij svoje vino, jer se Bogu već prije svidjelo tvoje djelo. U svako doba nosi haljine bijele i ulja nek' ne ponestane na tvojoj glavi. Uživaj život sa ženom koju ljubiš u sve dane svojega ispraznog vijeka koji ti Bog daje pod suncem, jer to je tvoj udio u životu i u trudu kojim se trudiš pod suncem.“ (9,7-10).

Pepeo nas, nadalje, potiče na solidarnost s drugima. Posipajući se pepelom, poput Jobovih prijatelja, pristajemo sjesti u društvo onih koji boluju i žaluju kako bismo ih saslušali (2,12), darujući im svoje vrijeme i svoju pomoć. Osvješćujemo si da i danas moćnici nište, pretvarajući ljudske živote u prah i obiteljske domove u prašinu. I danas ima ožalošćenih koji sjede u pepelu, poredanih haljina i satranih života. Korizmeno vrijeme poziv je na solidarnost i djelovanje, kako nam Bog poručuje preko proroka Izaije: „Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu? Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: kidati okove nepravedne, razvezivat' spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi” (58,5-7).

I naposljetku, pepeljenje nas podsjeća na naš odnos s Bogom koji, kako veli psalmist, „podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha, da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda“ (Ps 113,7-8). Nama su namijenjene riječi proroka Izaije: „probudite se i kličite, stanovnici praha“ (26,19) i „otresi prah sa sebe, ustani, izgnani Jeruzaleme, skini okov sa svoga vrata, izgnana kćeri sionska“ (52,2).