Školski vrtovi Gorskog kotara

Sredinom 18. st. austrougarska carica Marija Terezija korjenito je reformirala školstvo uvođenjem obveznog školovanja za svu djecu, bez obzira na spol. Kako bi ova odluka mogla zaživjeti, počele su se otvarati prve škole i zidati prve školske zgrade. Njima su pridruženi i školski vrtovi, čija je primarna svrha bila poticanje svilarstva u južnim pokrajinama Monarhije. U Gorskom kotaru svilarstvo nikad nije zaživjelo te su školski vrtovi od početka bili posvećeni voćarstvu, povrtlarstvu i pčelarstvu.

Školski red iz 1752. tražio je da se učenici poučavaju u korisnim i praktičnim znanjima. Već 1816. godine Bečki dvor naređuje da se u Hrvatskoj moraju otvoriti školski vrtovi, a narodne škole u svom programu od 1861. imaju vrtlarstvo kao zaseban predmet. Od 1806. do 1874. crkve su kontrolirale rad škola na svojim područjima. Zalaganjem bana Mažuranića donesen je Zakon od 14. listopada 1874. ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji kao jedan od najliberalnijih školskih zakona onodobne Europe. Ban je škole stavio pod nadzor Zemaljske vlade u Zagrebu, odnosno školskih nadzornika, koje je sam imenovao.

Mažuranić je prvi uočio kako je urod školskih vrtova uvelike rezultat zemljopisnih i klimatskih prilika pa se ne mogu na cijelom području Hrvatske uzgajati jednake vrtlarske i voćarske kulture, a sve u želji da putem školskih vrtova unaprijedi poljoprivredu, a time i ekonomiju sela. 

Kad je Ivan Mažuranić 1880., na vlastitu molbu, razriješen banske časti, zamijenio ga je Ladislav Pejačević, koji je na toj funkciji ostao samo tri godine, ali nasljedovao je Mažuranićeve stavove o školskim vrtovima.

Međutim sljedeći ban, Mađar Karoly Khuen-Héderváry tijekom svoga dvadesetogodišnjeg banovanja zdušno se trudio zaustaviti samostalan politički i ekonomski razvoj Hrvatske i učiniti je mađarskom pokrajinom, što se nepovoljno odrazilo i na školstvo. Khuenov Školski zakon iz 1888. godine nije podupro gospodarske ciljeve koje je Mažuranić zacrtao svojim zakonom, ali potvrdio je ranije odredbe o školskim vrtovima. No i u njegovo se vrijeme našlo političara koji nisu zaboravili školske vrtove. Predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi dr. Izidor Kršnjavi uvelike je podupirao školske vrtove, ali i školstvo općenito, a pogotovo je promicao učiteljske škole.

Do kraja 19. st. 54 % svih škola imalo je školske vrtove koji se marljivo njeguju sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Još tijekom Prvog svjetskog rata učenicima su poklanjane mlade voćke, ali vrtovi u međuratno vrijeme više nisu obvezni pa žive po inerciji, odnosno dobrohotnosti učitelja. I Federativna Narodna Republika Jugoslavija (buduća SFRJ) prisjetila se školskih vrtova kao jednog od načina eliminacije poslijeratne neimaštine.

Obveza vođenja školskih spomenica datira još iz 1885. pa u njima ima i dosta podataka o školskim vrtovima. U goranskim školskim spomenicama iz toga vremena možemo čitati što su sve učitelji proživljavali pri pokušajima osnivanja školskih vrtova. Nije to bio nimalo lak posao i bilo je potrebno mnogo truda i rada kako bi takav školski vrt uopće bio ustrojen. Primjerice, mjesne su vlasti (pod pritiskom državnih vlasti) morale školi darovati veći komad zemlje. Pa kad su već morali, onda su učitelju dali neku jalovu zemlju, na strmini, u hladu, tek toliko da udovolje propisima. A da učitelju još pomognu urediti prilazni put, postaviti ogradu oko parcele ili sagraditi kokošinjac – taman posla!

Tako su se siroti učitelji morali boriti ne samo sa školskim programom rada već i s neimaštinom, neprikladnom klimom i divljim životinjama koje su u vrtu pronašle novi izvor hrane. Ali učitelji su oduvijek bili sazdani od jaka materijala – jer da nisu, ne bi ni izdržali u svom poslu – pa se baš i nisu dali omesti. Opisujući u školskoj spomenici užasne uvjete u školskom vrtu malog goranskog mjesta Podstene, tamošnji učitelj, svjestan muke koja ga čeka, ogorčeno, ali i borbeno, zaključuje: Žrtvovati, žrtvovati, žrtvovati!

Budući da su učitelji dijelom bili plaćani u naturi, tj. mogli su zadržati dio uroda, oni su se još marljivije brinuli o školskom vrtu. Afiniteti učitelja bili su svima vidljivi jer bi za koju godinu znatno porastao broj voćaka ili pčelinjaka u cijeloj školskoj općini. Osim što su tako pomogli cijeloj zajednici, učitelji su imali mogućnost da rezultate rada u vrtu prikažu javnosti na godišnjim školskim izložbama.  

Unatoč teškoćama, školski su vrtovi u Gorskom kotaru ispunili svoju osnovnu svrhu – naučili su djecu najnovijim spoznajama iz voćarstva, povrtlarstva, cvjećarstva i pčelarstva, koje su ona mogla primijeniti i na svojoj okućnici, osobito zato što im je učitelj i tu pomagao, kako bi njihovi samostalni pokušaji bili što uspješniji. U pedagoškom smislu vrtovi su također blagotvorno djelovali na djecu koja su se učila radu, skrbnosti i strpljenju kako bi na kraju mogla uživati u plodovima svoga rada. Radne navike stečene u školskom vrtu učenicima su koristile tijekom čitavog života.