Slušanje otvara prostor za promjenu

S. Nathalie Becquart, XMCJ, dotajnica je Biskupske sinode. Rođena je u Fontainebleauu 1969. godine. Najprije je 1992. godine diplomirala poduzetništvo u Parizu (1992.), potom se, tri godine kasnije, pridružuje Misionarkama Krista Isusa. Studirala je filozofiju, teologiju i sociologiju. Od 2019. radi na Biskupskoj sinodi kao savjetnica. Papa Franjo ju je 6. veljače 2021. imenovao podtajnicom, čime je postala prva žena s pravom glasa na Sinodi.

U intervjuu za Polis.ba sa sestrom Nathalie razgovarala je Ana Marčinko. Glavna tema razgovora vezana je uz sinodalnost, put unutarnje preobrazbe i reforme kojim ide Katolička Crkva. Razgovor se odvijao u sklopu ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta posvećenih dijalogu kršćana i muslimana.

Hvala što ste došli u Hrvatsku na naše Mediteranske teološke susrete i na Vašoj podršci i spremnosti da podijelite svoje iskustvo sa studentima. Trenutno pripremate drugo zasjedanje XVI. Redovne opće skupštine Biskupske sinode, a nedavno je objavljen radni dokument, „Instrumentum laboris”. Već smo dvije godine u sinodalnom procesu i događaju se neke nove stvari u Crkvi. Što očekujete u ovoj godini i koje su se dobre stvari dogodile u posljednje dvije godine? 

Govorim iz svoje pozicije koja je u službi sinodalnog procesa, a to je proces uzajamna slušanja, slušanja Duha Svetoga i razlučivanja puta naprijed za Crkvu na koji nas Duh Sveti poziva. Nemam nikakva druga očekivanja osim da iskusimo drugo zasjedanje, kao što je bilo i prvo, kao stvarno iskustvo Duha. Mislim na duhovno iskustvo, crkveno iskustvo, što je također i ljudsko iskustvo. Tijekom prvog zasjedanja bilo je lijepo jer sva su ta slušanja, posebno za okruglim stolom sinodalnom metodom, koju nazivamo razgovor u Duhu, doista donijela radost, misionarski poticaj i nadu da se put nastavi. Stvarno se nadam da će i drugo zasjedanje biti takvo. Vidim u tome i jedno sazrijevanje jer je sinodalnost proces koji započinje od naše stvarnosti s konkretnim ljudima. I to je postupan proces kojim se ide korak po korak. Crkva danas uči sinodalnost, ili pokušava učiti, a to je učenje djelovanjem. Dakle nadam se da ćemo se svim ovim iskustvom od listopada 2021. godine okoristiti.

Druga skupština najavljena je i kao posljednja o temi sinodalnost Crkve. Koji su ciljevi i očekivanja od ove druge skupštine koja je upravo započela? 

Moramo imati na umu da su dva zasjedanja u Rimu zapravo jedan korak u mnogo širem i dužem procesu koji pokušava uključiti sve. Za drugu skupštinu cilj je postići konsenzus, zajedno tražiti istinu, zajedno razlučivati. Osim toga, cilj je narednog zasjedanja iznijeti prijedlog Papi, jer Sinoda je Papino savjetodavno tijelo. Stoga nam je cilj na kraju izraditi nacrt završnog dokument koji će biti povjeren Papi s konkretnim prijedlozima. A „Instrumentum laboris” zapravo je taj radni dokument koji će biti temelj naše zajedničke rasprave i razlučivanja. Mora otvoriti raspravu i mislim da će to i učiniti. Rasprava je zapravo već i otvorena. Ali nadam se da ćemo iz sveg tog slušanja, dijaloga i molitve, jer je molitva u središtu Sinode, doći do nekih konkretnih prijedloga, do svojevrsna konsenzusa.

Ali u isto vrijeme najvažnije je da Sinoda neće završiti krajem listopada. Ova će faza završiti, ali onda sav taj sinodalni proces ostaje u službi sinodalnog obraćenja Crkve za koje treba vremena, to je proces koji traje. Dakle najvažnije je da se sinodalna dinamika održi živom na svim razinama Crkve, a posebno na lokalnoj razini, u mjesnim Crkvama. Zato sam ovdje i puno putujem. Naime mi u Vatikanu radimo što možemo i to je važno, no za mnoštvo stvari i kako biste prigrlili „malu sinodalnost”, ne morate čekati neku odluku iz Rima. Na svima je da donesu sinodalne odluke i da ih provedu te se otvore tom novom sinodalnom stilu zajedništva, kao krštena braća i sestre u Kristu, zajedno nastavljajući poslanje Crkve. 

U mnogim dijelovima svijeta ipak postoje nedoumice glede ovog procesa. Neke su zemlje ili neke mjesne Crkve otvorenije, druge manje otvorene. Budući da smo uskoro na 60 godina od završetka Drugog vatikanskog koncila, uočavate li da mjesne Crkve koje nisu dovoljno afirmirale Koncil imaju više poteškoća sa sinodalnošću? Koje su glavne teme i glavna pitanja koja apostrofiraju oni kojima je sinodalnost problematična? 

Sinodalnost je vizija Crkve kao Božjeg naroda na putu, koji zajedno putuje u povijesti, u različitim kontekstima, kulturama, društvima. Dakle ne radi se o nekakvoj apstraktnoj idealističkoj viziji Crkve „na Mjesecu”. Radi se o lokalnim Crkvama koje se nalaze u svom kontekstu, u svojoj kulturi, u svojoj povijesti. Tijekom svojih posjeta mnogim kontinentima vidjela sam kako je svaka mjesna Crkva, premda dio Katoličke Crkve, u velikoj mjeri oblikovana svojom konkretnom poviješću, društvom, kontekstom i kulturom. A one su toliko raznolike. Ova Sinoda to stvarno ističe, to je neka vrsta škole ili procesa učenja o tome kako možemo biti ujedinjeni kao globalna Crkva sa svom tom raznolikošću, posebno kulturnom. Vidjela sam da postoje velike razlike, na primjer između vrlo starih Crkava koje imamo u Europi, pa tako i ovdje u Hrvatskoj, gdje evanđelje dolazi u vrijeme rane Crkve, i onih koje su mlade. Znamo da je u prvom tisućljeću stil Crkve zapravo bio kolegijalan, sinodalan, ali onda smo iz mnogih političkih i povijesnih razloga, u koje sad neću ulaziti, razvili način da budemo Crkva koja je vrlo institucionalna, juridička, vrlo klerikalna. Sada vraćamo ovaj stil rane Crkve koji je sinodalnost, što je konstitutivna dimenzija Crkve i plod Drugog vatikanskog koncila.

Volim citirati teologa iz Australije Ormonda Rusha, koji je jedan od naših stručnjaka na Sinodi i koji kaže da je sinodalnost „Drugi vatikanski koncil u malom”. Dakle ono što radimo nije ništa drugo nego pokušaj da se što više implementira vizija Koncila koju su isticali svi pape od Pavla VI., Ivana Pavla II., pape Benedikta do pape Franje. Svi pape istaknuli su da je Drugi vatikanski koncil naš putokaz. Dakle u Katoličkoj Crkvi to nije stvar izbora ili opcije.

Koncil je temeljna prekretnica i orijentir, naš putokaz. No način na koji implementiramo Koncil drugačiji je ovisno o povijesti. U tom smislu zanimljivo mi je bilo prošle godine na kontinentalnom susretu u Oceaniji, gdje su bili prisutni svi tamošnji biskupi. Neki od njih došli su s malih otoka usred ničega u Tihom oceanu, gdje je evangelizacija započela tek nakon Koncila. Tako su oni odmah započeli na način da budu Crkva s vizijom Koncila. Nakon toga otišla sam u Libanon na kontinentalni susret Bliskog istoka. Tamo su pak istočne Crkve, čija povijest seže u početke kršćanstva. Dakle jako je različito kada imate tako dugu povijest, ili ako ste tek započeli evangelizaciju nakon Koncila.  

Primijetila sam također da su mnoge mlađe Crkve razvile model koji se temelji na onome što nazivaju malim kršćanskim zajednicama ili temeljnim zajednicama. U njima se okupljaju laici, mole nad Božjom riječi, zajedno razlučuju, imaju katehiste laike koji imaju vrlo važnu ulogu kao vođe zajednica. Oni koji su oblikovani na taj način lakše prihvaćaju sinodalnost. No zanimljivo je da u svakoj kulturi postoji sjeme sinodalnosti, a postoje i prepreke. Nitko ne živi već savršenu sinodalnost. Pa čak i ovdje, možete pokušati vidjeti, gledajući unatrag na svoju povijest, na stvarnost Crkve, društva, što su sjemenke sinodalnosti i temelji koji mogu pomoći sinodalnosti da raste, a što su prepreke.

Koliko vam je poznata situacija Crkve u Hrvatskoj i na koji način provoditi sinodalnost?

Koliko mi je poznato, postoje velike razlike između načina na koje je došlo do recepcije Drugog vatikanskog koncila u zapadnim zemljama i u istočnim zemljama Europe zbog komunizma. Svakako, ne možete potisnuti povijest. Ali u isto vrijeme činjenica je da u vašoj zemlji ima mnogo laika koji se bave teologijom, što nije slučaj u mnogim drugim zemljama, gdje imaju samo svećenike ili ponekad nekoliko časnih sestara koji su teološki obrazovani. Vi pak imate mnoge laike koji podučavaju vjeronauk u školama, imate laike koji su već obučeni i osnaženi, koji već imaju razne odgovornosti. To je također sjeme sinodalnosti jer sinodalnost je odgovornost sviju.

Radi se o temeljnoj odgovornosti koja počinje sa svakim od nas. Moramo shvatiti da svatko od nas ima svoju ulogu, moramo biti protagonisti. Dakle ne možemo govoriti o Crkvi u kojoj su razdvojeni oni, tj. biskupi, i mi. Ne, krštenjem smo dio Kristova tijela, ali postoji raznolikost karizama, vizija, i tako je od početka Crkve. Sinodalnost se širi kapilarno i to je učenje činjenjem. Tek kada sinodalnost stvarno doživite, možete je bolje razumjeti. I obično kada je isprobate, želite je i usvojiti, jer vidite plodove. I ja stvarno mogu svjedočiti o tome. Ali, kao i u drugim organizacijama, kada postoji poziv na promjenu, a sinodalnost je zapravo poziv na obraćenje, to nije lako.

Radi se o našem osobnom obraćenju i zajedničkom obraćenju. Dakle normalno je da postoje strahovi, otpori. To je savršeno ljudski. No pitanje je jesmo li vođeni našim strahovima ili onim što razlučujemo kao poziv Duha Svetoga. A sinodalnost je razlučena kao put da Crkva ispuni svoje poslanje i da bude vjerna, da bude ista Crkva kao na početku, ali u ovom kontekstu, u današnjem svijetu. Ako na to gledate samo izvanjski, možda ćete se bojati, i na neki način to je normalno. Ali ako stvarno riskirate da doživite sinodalnost, da slušate druge, vidjet ćete nešto posebno