Iz povijesne riznice

SPOMENAR GRADA U PERIVOJU USPOMENA

Goran Moravček
17.11.2023.

Memento mori uz Dan mrtvih: U duhu knjige “Kako čitati grad” autorice Radmile Matejčić koja počiva u blizini središnjeg ulaza na groblje, neposredno uz grob fizičara Petera Salchera, još jednog slavnog pridošlice u Rijeku, mogli bismo sakupiti priloge za neko buduće djelo pod naslovom “Kako čitati grad mrtvih“. Na njegovim stranicama mjesta bi bilo za istaknute i zanimljive ljude koji su obilježili svoje doba.

SPOMENAR GRADA U PERIVOJU USPOMENA » naslovna

Silazak strmim stepenicama s istočne strane u “grad mrtvih” na Kozali, ulazak je u novi svijet. Gotovo u doticaju s neboderima i kućama Baštijanove ulice, čija dvorišta kao da dodiruju spomenike mrtvih, groblje je spomenar grada. Ljudi raznovrsnih zanimanja i tisuća i tisuća sudbina pokopani su ovdje, pod čempresima u perivoju uspomena.

Bezbroj je ljudskih priča uzidano u grobnice, mauzoleje ili obične niše uz rub groblja. Preostali su na koncu samo osnovni elementi, bivšeg, života – ime i prezime pokojnika te dva nadnevka važna u svačijem postojanju, dani rođenja i smrti. Ostalo je nestalo, pohranjeno u uspomenama živih, dok žive. I to je to. “Memento mori”, sjeti se da si smrtan, može se iščitati na svakom grobu. Pod zemljom ili položeni u mramorne sarkofage, počivaju ljudi koji su dijelili s nama, a ne dotičući možda naše vrijeme, ulice i trgove, tržnicu, kazalište...

Kako čitati grad mrtvih

U duhu knjige “Kako čitati grad” autorice Radmile Matejčić koja počiva u blizini središnjeg ulaza na groblje, neposredno uz grob fizičara Petera Salchera, još jednog slavnog pridošlice u Rijeku, mogli bismo sakupiti priloge za neko buduće djelo pod naslovom “Kako čitati grad mrtvih“. Na njegovim stranicama mjesta bi bilo za istaknute i zanimljive ljude koji su obilježili svoje doba.

 Na Kozali su među ostalima sahranjeni povjesničar Giovanni Kobler; vlasnici Tvornice papira (Hartere) Charles Maynier i Walter Crafton Smith; gospođa Angiolina, prema kojoj je nazvana vila što su je u Opatiji podigli i uredili njezin suprug Iginio Scarpa i sin Paolo; preporoditelj i svećenik Ivan Fijamin; odvjetnik i političar Erazmo Barčić; prvi čovjek Rijeke u doba najvećeg uspona grada Giovanni Ciotta i prvi gradonačelnik nakon završetka Drugoga svjetskog rata Pietro Klausberger; zlatari-moretisti Francesco Corossacz i Agostino Gigante; likovni umjetnik Romolo Venucci; književnici Mario Schittar, Ivo Grohovac, Osvaldo Ramous, Lucifero Martini i Mario Schiavato; urednik Ivo Marendić; kazališni djelatnik Rade Pregarac; novinari Emidio Mohovich, Ettore Mazieri i Milan Devčić; projektant i graditelj riječke luke Antal Hajnal; arhitekt Igor Emili; legendarni vaterpolist i plivač Ivica Jobo Kurtini; košarkaš Željko Morel, te mnogi, mnogi drugi.  

Na Kozali je smiraj našao i književnik Nedjeljko Fabrio, jedan od duhovnih tvoraca riječkog poratnog identiteta. Njegovo “Vježbanje života”, koje je dramaturški obradio još jedan “stanovnik” Kozale, Darko Gašparović, priča o suživotu različitih ideologija, nacija i kultura. Saga je to o Rijeci kakva je bila te kakva želi biti, pomirena ne samo u smrti na gradskim grobljima već i u zemaljskom životu. Knjige i djela spomenici su podignuti uz imena Ive Marendića, Marija Schiavata, Lucifera Martinija, Radmile Matejčić, Nedjeljka Fabrija, Darka Gašparovića te mnogih drugih Riječanki i Riječana, rođenih daleko od obala Kvarnera, a koji su prihvatili grad kao svoj najrođeniji. 

Kameni simboli ”vječnog sjećanja”

Grobnice i spomenici prate doba u kojem su nastali. Industrijalac Robert Whitehead krajem 19. stoljeća naručuje gradnju monumentalne grobnice do koje se uspinje skalinadom. Grobnica stoji iznad čempresa i gotovo da je u visinskoj ravnini s crkvom sv. Romualda i Svih svetih. Mauzolej Whiteheada, koji je zamislio arhitekt Giacomo Zammattio, a do kraja izveo 1905. inženjer Carlo Pergoli iz Venecije, reprezentativan je primjer secesije te je zaštićeno kulturno dobro. U kapelici mauzoleja, prekrivenoj pozlaćenim mozaicima nalaze se na podestu dva kamena sarkogfaga s ležećim kipovima Roberta Whiteheada i njegove supruge Francis. Autor kipova tršćanski je skulptor Giovanni Mayer. Kip riječkog izumitelja i poduzetnika postavljen je na sarkofag u međuraću dok je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća skulptura njegove supruge Francis dopremljena na Kozalu. Do tada se kip nalazio na ulaznom stubištu “case Veneziane”, Whiteheadove kuće u Ulici Dolac. Jedan od najljepših mauzoleja na kozalskom groblju je kenotaf. Robert Whitehead i članovi njegove obitelji pokopani su u Engleskoj, daleko od Rijeke ili Fiume u kojoj je slavni Englez izumio i proizveo prvi primjerak torpeda.

Mauzolej Rodovine Josip Gorupova, izgrađen 1882. godine, djelo je kipara Ivana Rendića, a sastoji se od poluukopane kripte i kapele izgrađene u romaničko-bizantskom stilu. Freske s prikazom anđela te mozaici djelo su riječkog umjetnika Giovannija Fiumija. Iznad oltara kapele postavljen je Rendićev reljef "Rastanak" koji prikazuje dirljivu scenu tugovanja Josipa Gorupa i njegove djece za preminulom majkom i suprugom Annom. Zaštićen kao kulturno dobro, mauzolej Josipa Gorupa, poduzetnika i veletrgovca te važne osobe u riječkoj povijesti 19. stoljeća, obnovljen je sredstvima Grada Rijeke. Uz Josipa Gorupa pokopane su njegove dvije supruge, Ana i Claudija, ali ne i djeca tako da je većina grobnih mjesta ostala prazna.

Pomirenje u vječnosti

U obiteljskoj grobnici obitelji Gigante nema posmrtnih ostataka Riccarda, gradonačelnika Fiume/Rijeke između dva svjetska rata, čija nas sudbina, životna, ali još više posmrtna, podsjeća na svu besmislenost političkih i nacionalnih podjela među ljudima.

Svi ćemo mi, bez iznimke, završiti svoj životni put – izmireni na groblju. Zato su nam važni spomenici kao kameni simboli uspomena, ali i pokušaja pomirenja. Na groblju Kozala takav je spomenik nazvan “Oltarom bratstva”. Na njemu je uklesana poruka HOSTES OLIM NUNC FRATRES MCMXIV – MCMXVIII, “nekad neprijatelji, sada braća (1914. – 1918.)”. Zamišljena kao zajednička grobnica talijanskih i austro-ugarskih vojnika, kosturnica je podignuta povodom završetka Prvoga svjetskog rata u duhu sveopćeg pomirenja, na žalost kratkotrajnog. Sada pod “Oltarom bratstva” počivaju samo posmrtni ostatci gotovo tisuću carskih vojnika nekadašnje moćne monarhije jer su kosti ratnika koji su poginuli vijući talijansku trikolorku naknadno izvađene i položene u kriptu pod zavjetnom crkvom sv. Romualda i Svih svetih. Ona je izgrađena odmah uz groblje tijekom fijumanskog međuraća u spomen “vječnog sjećanja”.

Nada u “pokoj vječni”

Arhitekt Bruno Angheben, koji je projektirao crkvu i bio voditelj projekta uređenja komunalnog groblja Kozala sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, pokopan je u Veroni, daleko od Rijeke, svog rodnog grada.

 Promjene u nacionalnom sastavu riječkog stanovništva uočljive su na nadgrobnim spomenicima kozalskoga groblja. Memorijalno groblje ratnih pobjednika, riječkih partizana koji počivaju pod simbolom crvene petokrake, podsjećaju nas na političku prolaznost.

Nasuprot Parizanskom groblju, gledajući prema istoku, prostire se polje sarkofaga. Ondje je, među ostalima, sahranjen akademik Vinko Frančišković na čijem je grobu uklesan epitaf na talijanskom jeziku “Fisso lo sguardo a lontani orizzonti giungesti al porto ove pace e letizia eterna” ili u slobodnom prijevodu “Uprt pogledom u daleke horizonte, stigao si u luku mira i vječne radosti”. Pamtimo ga najviše po prvoj transplantaciji bubrega u bivšoj Jugoslaviji 1971. godine. Tijekom svoga radnog vijeka presadio je više od 250 organa utemeljivši transplantacijske centre u Zagrebu, Sarajevu i Skoplju.

Na kozalskom groblju sahranjeni su i drugi istaknuti lječnici: Antonio Felice Giacich, Giorgio Catti, Lionello Lenaz, Hinko Emili, Viktor Finderle, Branko Volarić... Antonio Grossich bio je također liječnik, kirurg, a međunarodni ugled je stekao uporabom jodne tinkture za dezinfekciju prije kirurške operacije, svoj je mir pronašao također na Kozali. Grossich je u prijelomnim godinama riječke povijesti obnašao dužnost predsjednika privremene Vlade novostvorene Slobodne Države Rijeke, koja je praktički nestala prije nego što je nastala nakon fašističkog udara, a potom i priključenja grada Kraljevini Italiji.

O tome turobnom razdoblju mračnih diktatura i progona ljudi svjedoči spomenik za dvjesto sedamdeset pet žrtava holokausta, postavljen uz Židovsko memorijalno groblje. Ono je utemeljeno početkom 20. stoljeća, a označeno je na planovima groblja Kozala kao Polje K. Zbog povijesnih, oblikovnih i jezičnih posebnosti, jer je većina natpisa starijih grobova ispisana na hebrejskom jeziku, ono je ujedno i zaštićeno spomen-područje. Oko 600 grobova, uključujući i dvadesetak ploča prenesenih sa starog Židovskog groblja, svjedoči ne samo o prolaznosti života već i o mijenama stanovništva na obalama Kvarnera tijekom minulog stoljeća.

Biseri dobrote prosuti po groblju

SPOMENAR GRADA U PERIVOJU USPOMENA » naslovna

Ne ponovilo se, zaklinje se iznova svaka nova generacija, nakon ratnih, međunacionalnih i inih sukoba. Po groblju Kozala posuta su srećom mnoga biserna zrna ljudskosti i dobrote. U svojoj životnoj krunici prebirala ih je časna majka Maria Crucifissa Cossulich, koja je preminula na glasu svetosti.

Koliko god čovjek nastoji pobijediti smrt na ovaj ili onaj način, ili barem ne razmišljati o njoj, upravo nas ratovi, uz elementarne nepogode, prometne nesreće i(li) epidemije, podsjećaju na smrtnost. Ona je stalni pratilac kroz život.

Memento mori, “sjeti se čovječe da si prah”, iskazivao se od najstarijih vremena do danas u mnogo oblika. Razmišljanje o smrti i smrtnosti, odlazak na groblja i posjet posljednjim počivalištima naših sugrađana ili rodbini, kao i podsjećanje na memento mori, može biti koristan “alat” za oblikovanje životnih prioriteta i vrijednosti. Za mnoge zastrašujući, simboli ljudske lubanje i pješčanog sata koje uočavamo na nadgrobnim spomenicima, poručuju nam da je život prolazan, ali također i to da je vrijeme dar koji ne treba trošiti isprazno na trivijalnosti. Smrt ne čini življenje besmislenim, već svrhovitim jer nas može približiti životu kakav želimo.

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

SPOMENAR GRADA U PERIVOJU USPOMENA » naslovna

Prije 120 godina položen temeljni kamen za kapucinsku crkvu Gospe Lurdske

Goran Moravček
13.02.2024.

Nakon što je pohodio Lourdes 1902. godine, fra Škrivanić je na Žabici potaknuo gradnju velike crkve Gospe Lurdske po uzoru na onu izgrađenu na mjestu ukazanja.