Starozavjetna „božićna priča“

„Novi se zavjet u Starome skriva, a Stari se u Novom otkriva.“ poznata je izreka sv. Augustina. To vrijedi i kada je riječ o pripovijestima o Isusovu rođenju. Već naime u Starome zavjetu nalazimo pripovijest o jednom djetetu rođenom u Betlehemu u izvanrednim, providonosnim okolnostima: pripovijest koja pretkazuje Isusovo rođenje.

Dijete o kojem govori zove se Obed, i sin je Boaza, a otac Jišaja, odnosno djed kralja Davida. Osim što je rođen u Betlehemu, on je i Isusov predak. Zajedno sa svojim predcima i potomcima spomenut je u Isusovu rodoslovlju u prvom poglavlju Matejeva evanđelja, a ondje je spomenuta i njegova majka Ruta.

O Obedu, Boazu i Ruti čitamo u Knjizi o Ruti, koja pripovijeda o tome kako je, u vrijeme sudaca, Obećanu zemlju pogodila teška glad te je Elimelek iz Betlehema napustio svoj dom zajedno sa ženom Noemi i dvojicom sinova te potražio utočište u susjednom Moabu. No potom je umro, a nakon nekog vremena i sinovi, koji su bili oženili Moapke Orpu i Rutu. Kada je saznala da je glad prošla, Noemi se odlučila vratiti u Betlehem i pustiti snahe da se vrate svojim domovima. Dok Orpa odlazi, Ruta odlučuje poći s Noemi, govoreći: „Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.“ (Rut 1,16-17). 

Po dolasku u Betlehem Ruta odlazi na polje skupljati klasje sa žeteocima kako bi se prehranile. Igrom slučaja dospijeva na posjed Elimelekova rođaka Boaza koji je uzima pod svoju zaštitu i dopušta joj ondje skupljati klasje sve do kraja žetve. Tada je u Izraelu postojala pravna odredba o otkupitelju (go’el) prema kojoj je bliski rođak imao mogućnost otkupiti imanje pokojnika kako bi ostalo u obitelji, a postojala je i leviratska dužnost, prema kojoj je rođak trebao oženiti udovicu bez djece kako bi se očuvalo ime njezina pokojnog muža. Kao Elimelekov rođak, Boaz je mogao i otkupiti zemlju koja je ostala iza Elimeleka, i uzeti Rutu za ženu. Stoga, po završetku žetve Noemi šalje Rutu na gumno gdje Boaz bdije nad usjevom da zatraži njegovu zaštitu i otkup. Boaz prihvaća, ali i daje na znanje da postoji bliži rođak koji ima pravo otkupa. Sutradan, pred starješinama grada, Boaz razrješava pravno pitanje: drugi se rođak odriče svoga prava i tako Boaz otkupljuje Elimelekovo imanje i uzima Rutu za ženu, a ona rađa sina Obeda. Betlehemske žene raduju se s Noemi kličući: „Blagoslovljen bio Jahve koji ti danas nije uskratio otkupitelja! I prodičio njegovo ime u Izraelu! On će biti tvoja utjeha i potpora starosti tvojoj; jer ga rodi snaha tvoja koja te ljubi i koja ti vrijedi više od sedam sinova.“ (Rut 4,14-15).  

Obedovo je rođenje izvanredno jer predstavlja vrhunac niza neočekivanih i velikodušnih čina ljubavi. U prvom redu Bog je onaj koji – nakon razdoblja gladi – iz ljubavi pohodi svoj narod i daje im kruh, čime omogućava Noemin povratak u Betlehem. Ruta, sa svoje strane, iako se mogla vratiti kući i ostati u svojoj zemlji, velikodušno ostaje sa svekrvom Noemi, ide s njom u Betlehem i brine se za nju te im omogućava opstanak u vrijeme žetve. A Boaz, sa svoje strane, iako je mogao prepustiti otkup bližem rođaku, velikodušno prihvaća biti otkupiteljem i Rutinim mužem, što svima omogućava ne samo opstanak nego plodan život, okrunjen rođenjem sina: život u izobilju. 

Poveznice ove starozavjetne pripovijesti s Isusovim rođenjem mnogostruke su. Isusovo je rođenje, poput Obedova, vrhunac niza velikodušnih čina ljubavi. Bog iznova „pohodi“ svoj narod (Lk 1,68), ovaj put kako bi mu podario „kruh života“ (Iv 6,35). Marija, djevica iz Nazareta, djeluje velikodušno i odlučno poput Rute kada prihvaća biti majkom Božjega Sina (Lk 1,38), a Josip, njezin zaručnik, djeluje velikodušno poput Boaza kada – iako ju je mogao otpustiti – prihvaća uzeti Mariju za ženu i skrbiti za nju i dijete (Mt 1,19-25). K tome, i Boaz i Obed nazvani su „otkupiteljima“ (go’el; Rut 3,12; 4,14), kao što je Krist, prema Novom zavjetu, naš otkupitelj (Rim 3,24-25) koji je došao kako bismo imali život u izobilju (Iv 10,10). 

Niti koje povezuju Knjigu o Ruti i pripovijesti o Isusovu rođenju u evanđeljima po Mateju i Luki pokazuju kontinuitet između Starog i Novog zavjeta, odnosno da je Isusovo rođenje konačno ispunjenje Božjega plana, koji se polako, ali odlučno, provlači i napreduje u starozavjetnim pripovijestima. No ove poveznice također pokazuju kako u svakom vremenu za ispunjenje svojih otkupiteljskih planova Bog treba hrabre i velikodušne ljude poput Rute i Boaza, Marije i Josipa, ljude koji su spremni riskirati i ostaviti po strani vlastite planove te postati oruđe spasenja u Božjim rukama. 

Neka nam Knjiga o Ruti bude poticaj da i mi odlučimo biti poput njih kako bi se našim životima Božji planovi spasenja nastavili ostvarivati u današnjem svijetu i vremenu. Sretan nam Božić!